Viševica je planina u Gorskom kotaru čiji se vrh – Viševica – nalazi na 1 428 metara visine. Toliko sam otprilike znala o njoj kad smo krenuli u planinarenje. Očekivala sam proljetno zelenilo i dragi krš, no pojma nisam imala što nas čeka na vrhu. Nakon svega, ostalo je samo čuđenje: kako se o njoj češće ne govori?
- Viševica – goranska ljepotica s veselim šumskim društvom
- Vrh Viševica: Livada sa savršenim pogledom na sve četiri strane
- Brisanje prašine sa starih planinarskih dnevnika
- Planinarski dom Vagabundina koliba
- Informacije o stazi
Viševica – goranska ljepotica s veselim šumskim društvom
Put do Viševice prizor je alpinskih boja: vodi kroz idilične Fužine i zelene šume Gorskog kotara, kraj jezera Bajer i ljupkih goranskih kućica, po strmim uličicama i zatim cestom u dolini okruženoj planinama. Na kraju puta je Planinarski dom Vagabundina koliba gdje se može parkirati.
Krenusmo zelenim putem u šumu, uz „ku-ku, ku-ku“ nevidljivih pjevača i šuškanje lišća pod nožicama trkarajućih mišića. Pokoji kitnjasti repić munjevito bi nestao u visokoj travi.
Malo po makadamu, šumskom puteljku, lišću, kršu i kamenju, gazimo prema vrhu gdje je sve zamirisalo po medvjeđem luku – toliko da je i moj prehlađeni nos osjetio.
Staza je mjestimično strmija (kako se to stručno kaže – umjereno zahtjevna?), ali nije teška. Dobro, bila je dovoljno teška da idemo lakšim putem: plan je bio kružnom stazom obići i vrh Strilež, ali kako sam ja friško izašla iz bolesničkog kreveta, drugi član ekipe je jedan od onih koji trenira snagu ali ne i izdržljivost a trećeg je više mamila Vagabundina koliba, porazili smo četvrtog i obećali mu povratak na Viševicu odmah drugom prilikom.
Sad kad znamo kakav nas pogled čeka, možemo reći da čak nismo ni lagali!
Vrh Viševica: Livada sa savršenim pogledom na sve četiri strane
Putem do vrha nema vidikovca, a pogled uglavnom zaklanjaju visoka bukova šuma i strmi obronci. Sve do nekoliko sekundi prije vrha, gledate ispred sebe u mediteranskiju postavu kamenja i šikare…
Samo odjednom, izranja vrh s kojeg puca pogled na sve strane. Travnata zaravan pruža dovoljno mjesta za sve planinare i piknik, a gdje god se okreneš pogled je savršen. Rijeka, Risnjak, Snježnik, Učka, Bijele i Samarske stijene, Fužine, Krk…
Na vrhu nema šuma, stijena, tornjeva, instalacija, ničega što bi omelo jedan od najljepših pogleda koje su naše planinarske oči vidjele. Planinari su ga već opisali kao prirodni amfiteatar i mislim da bolje ne može 😊
Čudi me stoga da Viševica nije popularnija. Neki kažu da je to zato što je strma. No, koliko hrskavica gine na Bikčevićevoj stazi ili Ivanščici svakog vikenda, a ljudi svejedno idu… Pa opet, možda je bolje šutjeti i biti zahvalan na tišini ove planine gdje ćete sresti više vjeverica i miševa nego ljudi.
Brisanje prašine sa starih planinarskih dnevnika
Da je planinarenje na Viševicu romantika s najljepšim pogledom, svjedoči i sto godina star zapis Planinarskog vjesnika. Bio je to početak 1900-ih, kada još nije bilo ni „plavog dragulja“, Bajerskog jezera kod Fužina. Tek je uvedena željeznička veza, voda se nalazila putem u zdencu, sklonište u lugarskim kućama, a okrjepa u staroj krčmi. Sretni planinar J. Pasarić opisuje susretljive ljude koji rado pomažu, te naravno, vrh s najljepšim pogledom u regiji:
„Na vrhuncu puče nam bajan vidik na sve strane naše lijepe domovine! Sreća nam je bila sklona, jer nebo je bilo čisto kao riblje oko, obzorje prozračno i lazurno, izgled jasan i veličajan! More i kvarnerski otoci kupaju se u punom i jarkom sunčanom sjaju. Oko se ne može nagledati toga čara i ljepote. (…) Svuda bogato obilje divnih prizora i bajnih prirodnih slika. Nezaboravan i veleban vidik! Stojimo nijemi i dugo ne možemo otkinuti oči od jedne strane, da onda opet uronemo u motrenje druge prirodne slike.“
Kasnije nešto piše kako nije bio baš sretan što je vidio i druge planinare, jer su se radovali da će baš oni te godine prvi doći na vrh. Kad ono, ovi tu već dva dana! Katastrofa! Ipak, svoju taštinu i razočaranje je lijepo upakirao u romantične opise pa ćemo mu progledati kroz promrzle prste. Lako sad biti pametan 😀
Spustili smo se dolje istim putem, pozdravili još neke miševe i vjevericu, a za kraj smo i mi dobili pozdrave od jedne lijepe zmije koja je imala prednost na stazi.
Planinarski dom Vagabundina koliba
Šteta je posjetiti Viševicu, a ne sjesti u PD Vagabundina koliba. Ovaj dom lijepo je uređen u kamenu i drvetu, zelenilu i mnoštvu detalja, pa na prvu izvana možda djeluje kao turistički apartman. A u dvorištu i kući, vesela domaća atmosfera.
Vlasnik kolibe i naš domaćin je bacao forice kao iz rukava, pa vrijedi sjesti barem na pivu da čujete što će vam dobaciti. Kad je donio jelo, ispričao se na čekanju jer mu „nije radila mikrovalna“ hahaha. Za ovu tvornicu pošalica, dva vegetarijanska obroka (probajte polpete od koprive!), povrće na žaru, kobasice + pomfri, pohanu piletinu + pomfri, tri salate, pogaču, tri pive i dva soka od bazge izdvojili smo 390 kuna. Cijenom nije u rangu planinarskog doma, ali ambijent i hrana su stvarno odlični.
Informacije o stazi
Što se tiče planinarenja po Viševici, može se ići:
- kružnom stazom koja obuhvaća Malu Viševicu, Strilež i Viševicu
- odmah do vrha Viševica, pa se vratiti istim putem natrag
Mi smo odabrali lakšu stazu, tj. opciju 2.
Staza kreće od Vagabundine kolibe, ali je potrebno pješke otići u rikverc prema sjeveru nekih 800 metara i skrenuti na makadamski put s desne strane ceste. On vas vodi prema vrhu Viševica.
Markacije su vidljive i lako ih je pratiti, samo je staza mjestimično kaotična (puno granja i kamenja, ne djeluje baš utabano).
Od PD Vagabundine kolibe (parking) do vrha Viševica potrebna su 2 do 2 i pol sata, dakle oko 4 – 5 sati za uspon i spust do dolje.
Staza je srednje zahtjevna. Duga je oko 5 km, visinska razlika između početne točke i vrha je oko 550 metara, a određeni dijelovi su malo strmiji. Al je zato spust milina 😀
