Proždrljivo je slistio sav ječam iz zdjele, odložio ju na stol i obrisao usta rukavom. Začuo je škripu vrata i iza svijeće ugledao dnevnu svijetlost kako se gura u prostoriju. Otac je ušao s vrećom preko ramena, a potom ju je položio na klupu pored njega: „Sine, kočija je spremna. Vrijeme je da pođeš“.
Izvana su se čuli udarci kopita i rzanje. „Tvoj pratitelj poznaje sigurne ceste, no nadiru crni oblaci pa ćete ranije potražiti zaklon. Ako sve bude dobro, stići ćete za pet-šest dana. Kad dođete u Köln, potraži gospodina von Hamma.“
Tog popodneva, 1350 i neke godine, tek punoljetni Peter Parler zaputio se iz malog mjesta kraj Stuttgarta na sjever.
Stoljeće kasnije stići će do nas, a u budućnosti će njegovo ime otputovati čak i u svemir.
Kako je to moguće? Odgovori leže u prozorima Velikog tabora 🙂
Češki prozori ili: dobrog majstora teško je naći od stoljeća 15-og
Veliki tabor jedan je od najljepših simbola Zagorja čiju legendu o nesretnoj ljubavi Veronike i Fridrika znaju svi školarci. Ispupčen na brdu odakle promatra zagorska sela u podnožju, osvijetljen je suncem a njegove prostorije ispunjene su prirodnom svijetlošću.
Srednjovjekovni dvorci nisu uvijek imali taj luksuz niti su uvijek bili lijepi. Znali su biti mračni, vlažni, hladni. Prozori su često bili mali i škrti. Uglavnom su se nalazili na najvišim katovima, nekad s rešetkama koje ih štite. Propuštali su tek toliko zraka da ne umrete od zagušljivosti, a veličinom su bili dovoljni tek stražarima koji su kroz njih pucali ili gađali strijelom.
Tek u renesansi će se dvorci „raspištoljiti“ na drugačiji način: ornamentalnim prozorima, oslikanim staklima, detaljima, bojama…
Kada promatramo zgrade, možda nismo svjesni koliko prozori pridaju njenoj ljepoti – ne samo izvana, već i iznutra. Švicarsko-francuski pionir moderne gradnje, Le Corbusier, podsjeća: „Povijest arhitekture je povijest borbe za svijetlost!“
Pogledate li bolje prozore Velikog tabora, ali i dvorca Odescalchi u Iloku, primijetit ćete specifičnu vrstu prozora. Kroz njih se ne možete baciti – što je, vjerujem, bila česta prijetnja u dramatičnim dvorskim sapunicama 😀
To su prozori sa šprljcima, tj. dvokrilni prozori čiji otvor presijecaju okomita i horizontalna kamena greda. Zovu se još i „češki prozori“, a u Hrvatsku su ih u 15. stoljeću donijeli majstori iz Praga. Raseljeni po Europi, u potrazi za poslom, stigli su i u naše krajeve.
Prisjetimo li se Petera Parlera s početka, koji kočijom odlazi u daleke krajeve, možemo se zapitati: kako su u to doba pronalazili posao u inozemstvu? Što je bio srednjovjekovni oglasnik?
Tu dolazimo do odgovora koji spaja lutajuće majstore, ali i Peterove razloge zbog kojih je krenuo na put.
Šegrtske godine lutanja – tradicija koja živi
Peter s početka priče se otisnuo na putovanje zvano „godine lutanja“ ili wanderjahre.
U srednjem vijeku bila je to česta praksa za novopečene šegrte ali i umjetnike: putovati i usavršavati se nekoliko godina. Potom su u svojim cehovima prezentirali što su naučili i stvorili, te dobili višu titulu. Tako su se širili umjetnički stilovi (a i češki prozori :)). Zanimljivo je da ta tradicija postoji i danas.
Kočijom je pošao u Köln jer je njegov otac tamo već bio poznat – naime, sudjelovao je u stvaranju slavne kölnske katedrale.
Znate li tko je još rođen u Kölnu? Herman Bolle, arhitekt koji je izgradio velik dio Zagreba, uključujući i zagrebačku katedralu. Pogledate li fotografije kölnske i zagrebačke katedrale, vidjet ćete da su u pitanju veća i manja sestra.
Peter Parler kasnije će obići i druge dijelove Njemačke, te stići sve do dalekog Pariza i Engleske. Njegove godine lutanja bit će okrunjene kraljevskim pozivom da dođe u Prag. Češki kralj Karlo IV povjerio mu je gradnju Katedrale sv. Vida, najveće i najvažnije češke crkve, te slavnog Karlovog mosta.
Tada je imao tek 23 godine. Za života će se proslaviti kao jedan od najutjecajnijih majstora srednjeg vijeka, a period u kojem je živio bit će upamćen kao zlatno doba Praga.
Stil koji je njegovao zajedno sa svojim ocem postat će poznat kao „Parler“ i proširiti se po središnjoj Europi. Čak i njihovo prezime označava osobu koja rukovodi radovima, a zanimljivo je da danas njegovo ime nosi i jedan asteroid.
Njegovi učenici i šegrti uputili su se na svoje „godine lutanja“, kao i mladi Peter na početku priče. Sa sobom su donijeli nove vještine i stilove.
Svojim umijećem su u prostorije Velikog tabora propustili sunčevu svijetlost, cvrkut ptica, svjež zrak… i otvorili nove horizonte.
Polagano i strpljivo je najbolji način za stići negdje
Dok zurim u te prozore, umjesto kroz prozore, pomišljam kako čovjek nikad ne zna gdje ga hobi, zanat ili talent, uz trud i strpljivost, mogu odvesti. Čak i kad je u pitanju ono naizgled banalno i svakodnevno.
U današnjim brzim vremenima u kojima mnogi površno lete iz posla u posao, mijenjajući desetke titula prema potrebi, umirujuća je pomisao na onog koji u sobičku ili radnji strpljivo sjedi i brusi svoje znanje.
A kada naizgled počne sužavati polje poput pijeska u pješčanom satu, doći će trenutak kada će, poput tog pijeska, samo izletjeti na drugu stranu gdje će se ponovno otvoriti nova polja – i novi prozori…
