„U Maroku su svi Marokanci“ – osvanuli su novi grafiti na jesenskim ulicama Zagreba, u jeku najnovijeg rata na Bliskom Istoku, i natjerali prolaznike da zastanu namršteno s upitnicima iznad glave.
Šteta je što si naši novinari nisu dali više truda od fotografiranja grafita i opisa „citat koji se pripisuje Muhamedu V“ – a ne bi ni to znali da sam autor grafita ispod nije napisao „Muhamed V“. Novinari jednog od vodećih medija u Hrvatskoj su i to krivo pročitali pa napisali Muhamed Y… Zaista, šteta, jer se iza ovog pametnog grafita koji plijeni pažnju i znatiželju (bravo za autora i ideju) krije zanimljiva i dirljiva povijesna priča o ljudskosti i bratstvu. Valja je se prisjetiti, naročito u vremenima rastuće netrpeljivosti.
„U Maroku su svi Marokanci.“
Maroko je u Drugom svjetskom ratu, tj. od 1940. do 1942. godine, bio dijelom okupiran od tzv. Višijevske Francuske kojom su vladali kolaboracionisti, lutke na koncima njemačkih nacista.
U Maroku je tada živjelo više od 250 000 Židova – bila je to najveća židovska zajednica u jednoj arapskoj zemlji. Kada su kolaboracionisti došli na vlast u Francuskoj, svojim anti-židovskim dekretima i zakonima pokušali su udaljiti Židove najprije s tržišta rada, potom iz svakodnevnog života i ulica, a u konačnici ih zauvijek eliminirati kao narod. Zabranjen im je rad, preseljeni su u geta, a neki koji su pokušali napustiti zemlju su poslani u radne logore.
No, marokanski sultan Muhamed V odbio je potpisati „višijevski plan getoiziranja i deportiranja marokanskih Židova u europske tvornice za ubijanje“. Iako nije imao velike ovlasti, u najtežim vremenima zauzeo je jasan stav i nastavio njegovati odnos sa židovskom zajednicom – čime je produbio tenzije s Francuzima. Odbio je tjerati Židove da nose žutu traku oko ruke, a 1941. godine je bez francuskog odobrenja pozvao sve rabine na tradicionalnu proslavu i večeru u kraljevskoj palači, te ih posjeo u isti red s predstavnicima francuskih vlasti. Kada je zatražen da preda sve Židove, izjavio je: „U Maroku ne postoje Židovi ni Muslimani. U Maroku su svi Marokanci.“
Od 250 tisuća tadašnjih Židova u Maroku, nijedan nije bio deportiran niti ubijen u koncentracijskom logoru.
“Gdje god bili, s ponosom njegujemo uspomenu na kralja Muhameda V”
Ironično, upravu su Francuzi odabrali sultana Muhameda V da vlada Marokom, jer su vjerovali kako će s njim lakše izaći na kraj od njegove braće. Na kraju je upravo on vodio Maroko u borbu za neovisnost i sačuvao živote tisuća Židova. Nastavio je borbu protiv francuskih vlasti nakon rata, zbog čega je 1953. godine protjeran na Korziku i potom Madagaskar. Iduće dvije godine bez njega prošle su u nasilju i prosvjedima, pa mu je 1956. godine dozvoljen povratak u zemlju. Uspio je izboriti marokansku neovisnost od Španjolaca i Francuza, te je 1957. okrunjen kao marokanski kralj. Podupirao je alžirsku borbu za neovisnost, dozvolio formiranje sindikata i doveo zemlju u red u kratkom periodu svoje vladavine prije smrti 1961. godine.
Nakon osnutka Izraela 1948. godine diljem arapskog svijeta izbile su pobune, no Muhamed V je smirivao strasti u svojoj zemlji podsjetivši kako su Židovi u Maroku sigurni i kako im se ništa ne smije dogoditi. Židovima su priznata sva prava kao ravnopravnim članovima marokanskog društva. Ipak, većina Židova je, nakon što su svjedočili užasima Holokausta, odlučila potražiti sigurnost u novoj židovskoj zemlji.
U Casablanci je 1997. godine otvoren veliki Muzej marokanskog judaizma s bogatom zbirkom židovskog naslijeđa u Maroku. Jedan od najvrjednijih eksponata je preambula marokanskog Ustava u kojoj se navode židovski utjecaji kao jedni od stupova nacionalnog jedinstva. Kustos muzeja, Zhor Rehihil, podsjeća kako su sačuvali i slike kralja Muhameda V koje su pripadale židovskim obiteljima jer je i danas za mnoge Židove on Tzadikim, tj. pravednik.
Izraelski predsjednik Isaac Herzog nedavno je izrazio zahvalnost i poštovanje kralju Muhamedu V i marokanskom narodu za pružanje „sigurne luke“ marokanskim Židovima tijekom Holokausta. „Kada su milijuni Židova bili suočeni s hororima Holokausta, kralj Muhamed V pružio im je utočište. Gdje god bili, marokanski Židovi danas s ponosom i privrženošću njeguju uspomenu na našeg djeda, njegovo visočanstvo, koji će ostati upamćen kao zaštitnik Židova.“
Židova koji danas putuju u Maroko ima mnogo. Posjećuju prijatelje i obitelj, mauzolej kralja Muhameda V i sinagoge, sudjeluju na proslavama zajedničkih svečanosti, pa i sastancima Svjetske zajednice marokanskih Židova. Maroko se smatra najsigurnijim arapskim ambijentom za Židove, pretočivši u stvarnost riječi koje je Muhamed V svojedobno napisao američkom predsjedniku Rooseveltu:
„Prvi susreti između ljudi koji se međusobno ne poznaju uvijek su obilježeni oklijevanjem i suzdržanošću. No, postepeno, uz međusobno razumijevanje koje se razvija među njima, razvijaju se poštovanje i prijateljstvo koje rađaju zajedničku suradnju koja na kraju biva dobra za sve.“
Ako vam se ova priča svidjela, slične povijesne crtice možete pronaći i ovdje:
U egzilu poput nas, radnici poput nas: Pariška džamija kao simbol otpora
“Naša kuća pripada Bogu i gostima”: Albanski kodeks koji je spasio Židove u mračnim vremenima
A moj putopis iz marokanske pustinje i doma beduina ovdje:
