Putopis je originalno objavljen na portalu maz.hr. Uz njega je objavljen i putopis o Grand Bazaaru u Istanbulu.
U turskom jeziku postoji izraz: Avrupalılaştıramadıklarımızdan Mısınız? Stvoren dodavanjem hrpe sufiksa, znači: Jesi li ti jedan od onih koje još nismo europeizirali?
Istanbulska rastrojenost između Istoka i Zapada nije samo u osjećajima i glavama stanovnika čiji su se stil života, vjera i običaji našli na sudaru dvaju svjetova, već i fizička, u ovom gradu na dva kontinenta, a istanbulska melankolija, poznatija kao hüzün, opjevana je i opisana u stotinama pjesama, knjiga, memoara i putopisa. Istanbul ima potencijal biti prekrasan muzej na otvorenom koji uzima najbolje od dva svijeta, mjesto spajanja umjesto razdvajanja, no i to je dvosjekli mač u rukama političkih elita koje u nastojanju da transformiraju Istanbul u regionalnu turističku i financijsku Meku, a Tursku u nekadašnje moćno carstvo, koriste najgore od oba svijeta.
Brojne istanbulske džamije i stare otomanske zgrade danas se u sklopu masovnog nekontroliranog redizajna grada nalaze u sjeni nebodera koji niču iz dana u dan: ova ”urbana transformacija” nažalost nije prošla bez korupcijskih skandala vezanih naročito uz političke insajdere iz AKP-a i kritika struke koje upozoravaju ”konstruktokraciju” na ranjivost povijesnih naselja i arheoloških nalazišta o kojima se ne vodi računa pri izgradnji vila, rezidencija i rekreacijskih i shopping centara. U svoj buci i svađi između političkih podobnika, opozicije i kvazi-opozicije, te raznih NGO-ova i aktivističkih pokreta, najslabije se čuju glasovi onih koji su autentičan, živopisan dio grada i njegove povijesti, svejedno smatranih mrljom na medalji ”Europskog glavnog grada kulture 2010” i imidžu kojeg Istanbul pokušava stvoriti: Roma.
Gelem, gelem, lungone dromensa…
Podrijetlom iz Indije, Romi u Tursku dolaze u 9. stoljeću iz tadašnje Perzije i već tada su označeni kao Drugi: pagani, lopovi, lijeni, prljavi, nemoralni… Za vrijeme Otomanskog carstva često su zapošljavani na konstrukcijskim radovima, gradili su mornaricu, služili u vojsci i tako bili bar u nekim sferama života integrirani u društvo – onoliko koliko je državi trebalo. Danas joj ne trebaju ni toliko: vladajuća Erdoganova stranka AKP ih, po scenariju već bezbroj puta ponovljenom i uspjelom, u svom paranoidnom strahu od manjina istovremeno marginalizira i iskorištava, obećavajući im za glasove brda i doline, no osim što ih se sada službeno naziva Romima, umjesto ciganima, značajnjeg pomaka nema.
Romske populacije u Turskoj ima od oko samo 500 000 (službeni izvori), do brojke populacije cijele Hrvatske: preko 4 milijuna (prema izvještajima nevladinih organizacija). Njihova prosječna mjesečna zarada iznosi oko 250 $, što je manje od polovice turskog prosjeka. I premda u Turskoj nisu toliko izloženi fizičkim napadima kao u nekim drugim europskim zemljama, Romi su i dalje ekonomska i društvena potklasa, stigmatizirani i gledani s visoka. Zakon o naseljavanju iz 1934. eksplicitno je navodio ”ciganske putnike” kao grupu koja će biti tretirana drugačije u slučaju imigracije: mogućnost useljenja u Tursku prema tome je bila uskraćena ”onima koji nemaju veze s turskom kulturom, ciganima, anarhistima, špijunima i deportiranim osobama”.
Romska djeca često odustaju od makar osnovnoškolskog obrazovanja jer im je kratkoročno gledano više smetnja nego prednost u pokušaju praktičnog preživljavanja svakodnevnice (oduzima vrijeme i resurse), pa u vrlo ranoj dobi pronalaze načine za skrpati kraj s krajem: uličnim sviranjem, prodajom cvijeća, prosjačenju često popraćenim lažnim predstavljanjem kao sirijske i iračke izbjeglice, i sve popularnijom industrijom reciklaže od kojih ponegdje živi i čitava četvrt. Moguće je pronaći i stare majstore izrade potkova, iako je ovaj posao – zajedno s konjima kao prijevoznim sredstvom – u izumiranju.
Popularna kultura i turistički vodiči banaliziraju teške uvjete života Roma pričama o ”ciganskom prokletstvu” i romantiziraju njihovu nesreću kroz priče o pjesmi, glazbi i trbušnom plesu koji su doduše došli u prvi plan zbog društveno-povijesnih uvjeta, ali danas predstavljaju pravi mali marketinški rudnik: njihova glazba i dalje svira po kafićima i klubovima Taksima, i kao nekad zabavlja turiste na brodskim zabavama, ispražnjena od značenja. No, riječ je o ljudima koji su jednako, i više, zabrinuti za svoju egzistenciju i živote od ”normalnih” građana.
U Istanbulu se po dolasku naseljavaju kraj bizantskih zidina, u četvrti Sulukule, već u 11. stoljeću, što ju je činilo drugačijom u odnosu na tadašnje romske zajednice više nomadskog tipa, i danas vjerojatno najstarijim romskim naseljem u Europi. Romski život pod šatorima, gatanje, glazba i ples na gradskim zabavama tu su pronašli plodno tlo i naselje je postalo poznato po svojim ”kućama zabave” u kojima su Romi svirali i plesali za imućnije posjetitelje, što iz Istanbula, što iz drugih gradova. Dolazili su i glazbenici iz drugih dijelova Turske kako bi usavršili svoj glazbeni zanat i zaradili pokoju liru. Ove kultne kuće su turske vlasti zatvorile 1992. zbog optužbi za kocku i prostituciju, što je dovelo do ekonomskog ali i društvenog propadanja tog područja.
U novoj Turskoj nema mjesta za nas
Da bi Istanbul zasjao kao Europska prijestolnica kulture 2010. godine, Sulukuleu su 2006. postavljene dijagnoze poput ”odvratan” (Erdogan) i ”svinjac” (mediji), te je podvrgnut hitnoj urbanoj transformaciji, koja je s već uznapredovalom gentrifikacijom zahvatila i čitavu povijesnu jezgru, dio UNESCO-ve svjetske baštine. Započela je gradnja preko 600 vila u otomanskom stilu za više slojeve, ”u korak s 21. stoljećem”. Romima su, u skladu s 21. stoljećem, ponuđene slijedeće opcije: ili će prodati svoje pozicije za cijenu daleko ispod tržišne, ili će preseliti u naselje van grada, gdje će smještaj otplaćivati idućih 15 godina (što si mnogi od njih ne mogu priuštiti). Na optužbe da uništavaju dušu ovog dijela grada čiji glazbeni ansambli i lokalna zajednica predstavljaju unikatan način života, gradski čelnici poručuju: bez brige – novo Sulukule će uključivati i kulturni centar u kojem će Romi učiti o glazbi i plesu, kao i hotel u kojem će moći nastupati i zabavljati goste. Koji će to Romi biti u mogućnosti nakon što budu dislocirani, i zašto bi oni vjerovali da će se išta graditi za njihove potrebe umjesto potrebe chic mladih parova koji će doseliti – pogotovo kad već u startu nisu uzete u obzir – ostaje neodgovoreno.
Još jednom naselju namijenjeni su 2012. godine demoliranje i komercijalna funkcija: slum Tarlabasi u naselju Beyoglu, samo nekoliko ulica udaljen od kozmopolitske Istiklal ulice kraj Taksima. Izgradnjom Tarlabasi bulevara 1980-ih godina odsječen je od grada čijeg je centra dio i pretvoren u svijet za sebe. Nekadašnja rezidencija srednje klase – ne-muslimanskih diplomata, armenskih arhitekata, grčkih i židovskih trgovaca koji su ovdje poslovali u 19. stoljeću – nakon pogroma ne-muslimanskog stanovništva sredinom 20. stoljeća od strane turskih vlasti (imovinski porez na ne-muslimane iz 1942., tzv. istanbulski pogrom ili Kristalna noć 1955., sukob s Grcima i deportacije 1964.) postaje mjesto praznih i napuštenih zgrada, magnet za skvotiranje u centru grada. Od 1950-ih godina ovdje se postepeno naseljavaju siromašne romske i kurdske obitelji, afrički imigranti, sirijske i iračke izbjeglice, te transvestiti i prostitutke koji su na samom dnu hijerarhije geta. Kad je val neoliberalnih poteza 80-ih zahvatio i Tursku, počela je i rekonstrukcija Tarlabasija: stotine zgrada na kojima vlasnici i stanari nisu smjeli intervenirati zbog njihovog povijesnog značaja, sada su za potrebe kapitala demolirane bez problema, po povoljnim uvjetima za podobnike.
Cigan svira, a vuk pleše…
Dojučerašnja privilegija povijesti i arheologije postala je smetnja. Problemi nisu riješeni ni izbrisani, već preseljeni. Kvartovske zajednice zamijenile su rešetke na prozorima i shopping centri s detektorima za oružje. Turistifikacija i pretvorba javnog u privatni, komercijalni prostor provode se bez potrebe za rasterećenjem ionako kaotičnog grada, stvarajući spektakularnu iluziju zajednice koja je u stvarnosti podijeljena na “nas” i “njih”. No-go zone siromašnih potisnute su no-go zonama bogatih, nova uzdignuta sterilna naselja izbrisala su njihove priče i dušu. Sve u ime ”zahtjeva vremena”, bez uključivanja druge strane.
Ironično, za situaciju u kojoj posao pokušava obaviti osoba koja za njega nije kvalificirana, kad se kriva osoba zatekne na krivom mjestu, Turci kažu: cingene calar, kurt oynar – cigan svira a vuk pleše.
A Romi, gdje su oni danas? Kao i uvijek u svojoj prošlosti: i svugdje i nigdje. Vjerojatno su poneki od njih našli svoj kutak pod suncem gdje će u kafiću još moći popiti čaj na dug, i kao Orhan Pamuk pomisliti: ”život ne može biti uvijek toliko loš – što god da se dogodi, uvijek mi preostaju duge šetnje Bosporom… ” No, do kad? Opraštamo se od Istanbula i Roma uz tursku misao:
Voljeti je poput čaja, biti voljen je poput šećera. Siromašni poput nas, piju svoj čaj gorak.
