Za Pavlenka kojem su agenti ’42. kucali na vrata i vikali: „Otvaraj vrata, ovdje zagrebačko redarstvo!“. On je na to odgovorio „Jebem ja zagrebačko redarstvo!“ i počeo pucati na policiju koja je uzvratila mitraljezom i ubila ga.
Za mlade diverzante koji su zdipili radio stanicu, dvije telefonske centrale, 12 telefona i 2000 metara kablova.
Za nejake dobrovoljce poput Vladimira Nazora koji „imaju u džepu žemljičku sa salamom što ju nose iz Zagreba“
Za nevješte u podmetanju požara u skladištu Gestapoa, ali vješte za izvući se uz izliku da su „nepažljivi skriveni pušači“.
Za Dragicu koja je obukla seljačku nošnju, ubacila oružje i bombe u košaru za grah i sama otišla hapsiti izdajice.
Za seljake koje su ustaše slale da noću čuvaju prugu – nacisti su se tome protivili jer su znali da seljaci pomažu partizanima.
Za Veliku Goricu i turopoljske ceste kojima su prolazili borci, knjige i žito.
Za tisuće (neznanih) junaka.
*
Spomenik Probijanje obruča, Velika Gorica ❤️
