Iza starog grada nad strmim liticama, iza visokih gora i širokog mora, u okrilju šume sakrilo se smaragdno jezerce u obliku srca. Čuva ga žuti zmaj, a otisak kopita u kamenu kraj obale podsjeća na davnu legendu…
Zvuči kao bajka, a ništa nije izmišljeno: stari grad na liticama je Ogulin, visoka gora je Klek, široko more je jezero Sabljaci kojeg zovu Ogulinskim morem, zmaj je umjetnička instalacija i lik iz legende o djevojci koju je spasio sveti Juraj.
Mala tirkizno-smaragdna oaza u šumi je Šmitovo jezero, nekad zvano i Zeleno jezero. Tako je maleno da ga možete pješke obići u pet minuta, ali sigurno ćete ostati dulje, samo sjedeći na klupici, upijajući prirodu koji smiruje.
Književnik Pedro Calderón de la Barca, pisac je poznatih stihova španjolskog baroka: „Što je život? Mahnitanje. Što je život? Puste sanje, prazna sjena što nas ovi… O, malen je dar nam dan, jer sav život — to je san, a san su i sami snovi…“ Sanjive misli tako se nježno uklapaju u ovu tišinu i zelenilo, koje me uostalom i podsjetilo na njega. Upravo je de la Barca posvetio zelenoj boji poseban kompliment, nazvavši ju prvom bojom svijeta, iz koje proizlazi njegova dražesnost.
Šmitovo jezero, prirodni dragulj ogulinske Rute bajke
Šmitovo jezero je podijeljeno na dva jezera: veće jezero se zove Veliko, a malo Malo. Šmit iz zajedničkog imena je prema nekim pričama bio lugar, srdačni domaćin koji je ovdje živio i kod koga se rado dolazilo („Idemo k Šmitu!“).
Voda u jezero stiže iz ponora Rupećice, kroz pukotine. Kada se voda prelije iz Malog u Veliko jezero, opet ponire i putuje dalje. No, jezera su samo naizgled malog obujma. Kad bismo ih gledali iz profila, iz dubine, vidjeli bismo da je jedno duboko 7,5 metara, a drugo čak 23 metra. Dovoljno da u sebi, na sigurnom, sakrije čitavo bogatstvo flore i faune, te neke endemske vrste.
Kršem i vodama ovog predjela migolji čovječja ribica, a u mračnim dubinama jezera vodu čisti ogulinska špiljska spužvica. Skromna čistačica živi u mraku pa nema ni pigmenta, a svoj posao obavlja neprimjetno (kao što čišćenje to obično i biva). A ugledate li nešto sjajno u vodi, riječ je o ribi svjetlici čije ljuskice pod sunčevim zrakama svjetlucaju poput šljokica.
Bajke su stvarne
Jezero je mjesto radnje u narodnoj predaji koja je poznata i preuzimana u cijelom kršćanskom svijetu, a prema kojoj je djevojku od zmaja iz jezera spasio sveti Juraj. Tome svjedoči otisak kopita sačuvan na kamenu pored jezera.
Skrovita pozicija, ljepota okoliša i legenda koju čuva bile su dovoljne da jezero postane dio Rute bajke koja spaja 12 mjesta u Ogulinu i okolici. Duž rute postavljene su instalacije i ploče inspirirane bajkama Ivane Brlić – Mažuranić koja je rođena u ovom podneblju.
Možda niste osoba od svijeta bajki, mašte i čarobnih stvorenja, kao što nisam ni ja. U svijetu koji iz dana u dan gubi na čaroliji – što bi sociolog Weber opisao kao „raščaravanje“ svijeta uslijed hladne racionalizacije, tog zmaja koji skida veo magije s ljudi, predaja, prirodnih pojava, umjetnosti… – sagledati ga kao nekad očima djeteta, čudo je samo po sebi.
No, poput riba svjetlica u tamnim dubinama jezera, još ima razigranog duha koji svojom maštom, razmišljanjem izvan okvira i neumornom vjerom u dobro čine svijet – svjetlijim. I možda je, poput ribica svjetlica ugroženiji nego prije, a na nama je da ga sačuvamo.
Zvuči kao bajka, a ništa nije izmišljeno. Podsjetnik je ispisan na ploči kraj samog jezera:
Bajke su i više nego istinite: ne zato što nas uče da zmajevi postoje, nego zato što nas uče da je zmajeve moguće pobijediti.
