Skrad, tj. njegove atrakcije Vražji prolaz i Zeleni vir, ideje su za izlet koje se intrigantnim nazivima lako urežu u pamćenje. Relativno lagana šetnja kroz zelenilo šume, uz žubor potoka, prizor slapova i dubokih mračnih špilja, idealna je za ljubitelje prirode bili oni iskusni planinari ili vikend izletnici. Smješteni gdje Gorski Kotar mjerka preko granice, praktični su za dosegnuti autom ili vlakom. Sat i pol od Zagreba, sat od Rijeke. Ne reci dvaput, već smo na parkingu Skrada.
- Skrad: od kmetskog naselja do turističke škrinje zlata
- Vražji prolaz i Zeleni vir: smaragdna šetnja
- Nekad bilo, sad se spominjalo
Skrad: od kmetskog naselja do turističke škrinje zlata
Prije nego se bacimo na sam Vražji prolaz i Zeleni vir, voljela bih da malo upoznamo i sam Skrad. Tu i tamo opisan je kao mjesto razvijene turističke tradicije, no jeste li znali da su ga skoro nedavno osnovali kmetovi?
Na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće nekoliko kmetova dobilo je pravo u Skradu osnovati naselje. Zašto baš ovdje? Jer nakon turskih provala nitko nije ostao i trebalo je oživjeti mjesto. A ovo je povezano s pričom o kajkavštini u srcu Gorskog Kotara.
Kaj? Da, postoji narječje koje se zove goranska kajkavština. Kad je ovdašnje stanovništvo pobjeglo pred Turcima, dio njih otišao je preko Kupe u Sloveniju. Koju generaciju kasnije, njihovi potomci vratili su se u ovaj kraj – donijevši sa sobom slovenski kaj.
Skromni Skrad mirovao je tako sve do početka 1800-ih godina kada na naše prostore dolaze Napoleonove trupe. On, ne znajući, kreće u vlastiti poraz u Rusiju. Skradskim kmetovima ovo vjerojatno nije puno značilo za svakodnevni život. Sam pao – sam se ubio.
No, ono što je prodrmalo njihov svijet bila je izgradnja nove ceste 1811. godine. Jedni kažu da je dobila ime baš po Napoleonovoj supruzi, drugi po supruzi cara Franje I: Lujzinska cesta ili Lujzijana. Kako bilo, počelo je ludilo. Svi su krenuli tim putem, ponekad i stotine zaprežnih kola dnevno. Skrad postaje tranzitno mjesto i počinju se otvarati prenoćišta i garaže (čitaj: konjušnice).
A onda, 1873. godine, stiže i željeznička pruga! Turistički jackpot. Osnovano je Društvo za promet stranaca, podignut je hotel Zeleni vir. Razvija se šumarstvo, otvara se hidroelektrana, brojne lokalne žene zapošljavaju se u lječilištu, a muškarci na željeznici.
Zamišljam žamor na ulicama, rzanje konja i udarce kopita, huk lokomotiva i oblake dima u nebu, zvonki zvuk rampe, miris pečenja koji se širio iz brbljavih gostionica… I planinare koji su dolazili vlakom, na malu rascvjetalu stanicu u Gorski kotar, vidjeti slavni Vražji prolaz i Zeleni vir.
Stotinu godina kasnije, stižemo i mi. Prolazimo kraj istog starog perona koji je nekad užurbano dočekivao goste, a sada odmara u tišini rane sunčane jeseni. Kuće, kafić i skromni turistički ured znak su da ovdje ima ljudi. No, putem od parkirališta do željezničke pruge susrećemo tek pokoju bakicu koja prevrće zemlju po dvorištu. Kasnije ćemo otkriti što se to u međuvremenu dogodilo Skradu.
Vražji prolaz i Zeleni vir: smaragdna šetnja
Staza koja vodi kroz Vražji prolaz i Zeleni vir je kružna, počinje i završava kod željezničke stanice Skrad. Točnije, više je u obliku slova „u“ čija oba kraka izlaze na prugu. Onaj bliži Zelenom viru je sjeverno od stanice (tj. desno ako vam je stanica iza leđa, a pruga ispred vas 😀 ako ste loši sa stranama svijeta), a onaj bliže spilji Muževa hiža je južno (lijevo :D). Kako god pošli, uživat ćete u navedenim prizorima.
„Svjež zrak, zdrava gorska voda, svijetle javorove i bukove šume, tajnovite crnogorične prašume, kaskadni potoci, hirovite ponornice, vječni snijeg i led u ponorima, daleki vidici, kršne litice, strahotne provalije, duboke vrtače, bizarne pećine ili spilje – sve to nalaziš na tom neznatnom području od samo nekoliko desetaka četvornih kilometara.“
Vladimir Blašković, časopis Hrvatski planinar 1930. god.
Vražji prolaz
Vražji prolaz opisuju kao jedan od najljepših kanjona Gorskog kotara, i to ne bez razloga. Voda je ovdje tisućljećima klesala uzak put kroz kamen i zelenilo. Danas kroz njega, i preko potoka Jasla, vode mostovi i galerije.
Iskreno, ne znam kako je Vražji prolaz dobio to zločesto ime, no znam da se i sam Gorski kotar u starim spisima nazivao Hortus diabolicus, tj. Vražji vrt. Oštra klima, guste šume, nemilosrdni zakoni prirode diktirali su život ovoga kraja – a taj život nije bio za svakoga. Kanjon djeluje prilično opako na trenutke, a možda je ime dobio i po nečijoj psovki svih nas vražjih turista s kamerama?
Muževa hiža
Špilja Muževa hiža nalazi se u stijeni do koje vode stube, a možete ju vidjeti i iz podnožja jer je otvor stvarno velik. Duboka je 130 metara, a na kraju se nalazi dvorana s jezercem.
U jezercu je pronađena čovječja ribica, no sumnjam da ćete ju sresti. Vjerojatnije je da ćete vidjeti zaštićenog šišmiša potkovnjaka. Ne smijete ga uznemiravati, iako on vas smije 😀
Sad ozbiljno, šišmiš vas neće uznemiravati. Štoviše, oni se boje ljudi. Njihova mama ima samo jedno mlado po sezoni, a može i godinama biti vjerna (istom :D) tati. Aww, očuvajmo tu romantiku! Primjerice, udomljavanjem jednog? Pa sad recite da ovo nije presladak rođendanski poklon.
Prema legendi, tijekom napada Osmanlija u 16. stoljeću, ovdje je dio stanovnika pronašao zaklon. Među njima se istaknuo „lider“, muž, muškarac, kako hoćete. Otuda ime Muževa hiža.
Na tabli ispred ulaza u hižu piše kako se u jezeru na kraju Muževe hiže nalaze dva čamca iz 19. stoljeća. Ne zna se kako su tamo dospijeli, a bome ih nismo ni vidjeli. Doduše, jezero povremeno presuši, pa možda tek onda izrone. S njima ili bez njih, u špilju je šteta ne zaviriti.
“U dalnjoj dvorani razlilo se je jezerce na kojem nadjosmo i dva čamca; družtvo je unišlo i tim se podzemnim svietom pjevajući povezlo i do kraja pećine segnulo”
časopis “Hrvatski planinar”, 1. travnja 1899. godine
Zeleni vir
Zeleni vir je zapravo izvor u još jednoj špilji kojeg ne možete baš vidjeti, no pod Zelenim virom se obično smatra više toga. Primjerice, zadivljujuća gromada od stijene niz koju pada slap potoka Curak, visok 70 metara. Riječ je o jednom od najviših slapova u Hrvatskoj (na prvom mjestu je plitvički Veliki slap sa 78 metara). Ispod slapa nalazi se još jedna špilja s jezercem, a slap se slijeva ondje. Šta da pričam, evo fotografija:
Nedaleko od Zelenog vira nalaze se izletište i planinarski dom Zeleni vir, te munjara (tako se nekad zvala hidroelektrana) iz 1922. godine. Izletište se nalazi na prostranoj livadi, idealnoj za odmor uz kavicu i zalogajčić. Tu su drvene klupe i stolovi, a za male hahare tu su i drvena kućica s toboganom, pješčanik, penjalica…
Sve u svemu, lagana šetnja od oko tri sata. Nemojte ju zbog toga podcjenjivati – obucite se sportski, udobno, ne ludujte van označenih staza i pažljivo preko pruge.
Nekad bilo, sad se spominjalo
Zadnji dio, tj. povratak u civilizaciju, više nije bio šetnjica već penjanje uz strmo brdo. Tako bi se mogao opisati i život samog Skrada, što nas vraća na početak a kraj priče. Sjećate se još huka lokomotiva, konjskih zaprega, punih odmorišta i gostionica? A onda one tišine koja nas je dočekala?
Skrad je cvjetao od 19. pa zalaska 20. stoljeća, a onda je počelo posustajanje.
Moderna vremena sa sobom su donijela nove ceste – tako je dovršena autocesta A6 koja ga je zaobišla i pobrala mu prometnu klijentelu. To je za sobom povuklo i turizam, tranzitni promet, ugostiteljstvo… Nekad poznata prenoćišta i odmorišta danas su zapuštena, šumarija i HEP zapošljavaju sve manje radnika, a broj stanovnika opada.
Šteta, prolazeći gradskom cestom čak smo gledali lijepe kuće na kojima stoji natpis „Na prodaju“ i znatiželjno njuškali cijene. Moja favoritkinja košta svega 30 000 eura tj. 200 eura po kvadratu 😀
Popili smo kavu u kafiću imena Milano – obožavam te ofucane kafiće raskošnih naziva. Milano, a ne može biti dalje od Milana nego što jest! Ne mislim ovo kao uvredu, štoviše, preporučujem – sladak je, udoban, odiše starim vremenima, svira dobra glazba, osoblje je bilo vrlo ljubazno i kava fina.
Samo eto, slika je to života u Skradu danas – kao da je život s izgradnjom autoceste stao u vremenu. Kraj turističkog centra na oglasnoj ploči polijepljeni su plakati s najavama događanja (bundevijada, reklame za izlet u Kamačnik i sl.). A u pozadini se nadvija derutna zgrada sa obrisima otpalih slova: TRANZITNI RESTORAN SKRAD. Možemo samo zamišljati kako su ovdje izgledali plesnjaci uz živu glazbu i svečane proslave u zlatna vremena.
Nije ovo ništa novo u Hrvatskoj, pa nemojte da vas spriječi od posjete Skradu. Život nije stao, samo ga treba malo pogurati. Tu su Dom kulture, sportski klubovi, udruženje mladih i žena, planinarsko i vatrogasno društvo, europskim projektima nastoji se potaknuti zapošljavanje, nevjerojatna priroda, izvori vode… Sav taj potencijal još drži nadu u mogućnost jednog novog života u ovom kraju.
Do tada, svratite barem na kavu kad ste u prolazu 😊
„Za upoznavanje okolice Skrada osobito je podesna lijepa jesen, kada dani nisu prevrući i kada je okolica u zasebnom ruhu prema onom za žarka ljeta. Poznato je naime da su krajevi kao što je skradski, gdje su pretežno bjelogorične šume, baš jeseni mnogo ljepši nego ljeti. Razlog leži u tomu, što lišće bjelogoričnih šuma gubi svoje zelenilo, a mjesto njega nastupaju boje od svijetložute do grimizno crvene. (…) Uvjeren sam, da će planinari za lijepih jesenskih, a i proljetnih dana naći ugodne razonode u okolici Skrada, tim više što svi ti izleti nisu daleki, pa traju tek nekoliko sati ugodna i lagana hoda.“
Dr. J. Poljak, časopis Hrvatski planinar, 1926. godina
