Početak godine-čije-se-ime-ne-izgovara obilježilo je otvorenje Europske prijestolnice kulture u Rijeci. Rijeka je u luci bučnom Operom Industriale odala počast radnicima, umjetničkoj avangardi i vrijednostima na kojima počiva moderna Europa. Pod geslom „luka različitosti“, luka koja prihvaća jedra svih boja, Rijeka je ponosno istaknula svoju povijesnu antifašističku poziciju.
Za mnoge u Hrvatskoj danas riječ antifašizam nosi više negativnih konotacija nego sama 2020. godina ili ju ustrašeno zaobilaze koristeći neke druge, politički prikladnije nazive. Takvi obično dožive kulturološki šok kada dođu na Kvarner i u Istru. Hm…
Rijeka – hrvatska prijestolnica kulturološkog šoka?
Koliko je samo svađe izazvala crvena petokraka na vrhu riječkog nebodera, potvrdivši time ono na što upozorava. Autor ovog „samoobrambenog spomenika“, Nemanja Cvijanović, u zvijezdu je zabio 2800 krhotina stakla. Spomen je to na 2800 poginulih boraca u bitci za Rijeku i istu takvu petokraku koja je nekad ponosno stajala na tom mjestu. Danas ona podsjeća na opasnost od uništenja ili zaborava našeg naslijeđa, naših boraca palih u borbi za oslobođenje.
Za vrijeme Domovinskog rata i u godinama koje su uslijedile, u Hrvatskoj je uništeno ili uklonjeno oko 3 000 spomen obilježja – bilo da se radilo o spomenicima Titu, žrtvama fašizma, narodnim herojima, ili avangardnim spomenicima građenim pod okriljem jednog vremena (npr. zaboravljen spomenik na Petrovoj gori). To je čak 150 spomenika po županiji, tj. 23 spomenika po svakom gradu Hrvatske!
Nisu sve regije bile jednako osakaćene. Danas recimo u Rijeci još uvijek u centru grada stoji spomenik oslobođenja iz 1955. godine. Na postolju visokom 16 metara uzdignuta je pesnica ženske osobe i dva vojnika koja ju prate.
Ima ih još, no za danas se posvetiti jednom skrivenom u prolazu, te jednim većim na brdu iznad grada.
Rijeka u WWII: Prije početka Drugog svjetskog rata, Rijeka je već bila okupirana, pa slobodna, pa talijanska. Sušak je pripao Kraljevini SHS. Kad je rat počeo, Riječani i Istrijani pružili su otpor fašistima. Italija je kapitulirala 1943. godine, no potom i Rijeku i Sušak okupiraju nacisti pod zapovjedništvom „pustinjske lisice“ Erwina Rommela. Konačno, 3. svibnja 1945. godine partizani oslobađaju Rijeku (ako nikad do sad niste o tome razmišljali, otuda naziv brodogradilišta Treći maj). Nakon rata Rijeka i Sušak postaju jedno – i kao takvi dio Jugoslavije.
Stube trinaestorice strijeljanih
Na istočnom dijelu grada, iznad Brajdice i uz Šetalište XIII divizije, nalazi se skučeni prolaz. Njegove stube vode do ulice posvećene pjesniku Janku Poliću Kamovu. Primijetit ćete – osim grafiterskog nereda – crvene šipke zabijene u zidove zgrada s obje strane stuba. Ispod njih natpis: Stube trinaestorice strijeljanih.
Tužna priča smještena je u 1945. godinu kad su naši prostori bili su na korak do oslobođenja od nacističko-ustaškog terora. U jednoj od tada brojnih antifašističkih akcija ubijena su dvojica ustaških redarstvenika.
U sklopu odmazde redarstvenici su na ulicu izvukli 13 mladih antifašista koji nisu imali veze s atentatom (u to vrijeme bili su u riječkom zatvoru Via Roma zbog saboterskih aktivnosti).
Dovedeni su u ovaj skučeni prolaz, poredani na stube – i strijeljani. Njihova tijela ostavljena su na hrpi, u krvi, kao opomena drugima. Tek slijedećeg dana prevezeni su na groblje, a policija je građane obavijestila o ovom događaju letkom.
Osim spomen ploče, tu je i umjetnička instalacija: 13 crvenih cijevi koje probijaju zidove poput metaka. Autor instalacije je riječki umjetnik Zvonimir Pliskovac.
Instalacija je baš u „riječkom“ stilu: brutalna, industrijska, crvena, prkosna, nepokorena.
Park heroja
Svaka čast spomenicima ali nema tog diva koji može pružiti dostojanstvo kao što to može spokoj mediteranskog groblja. Riječki Park heroja nalazi se odmah uz hodočasničko mjesto, Svetište Majke Božje Trsatske – voljela bih da je to u duhu teologije oslobođenja, ali vjerojatnije učitavam više nego što jest 🙂
Ova oaza je nastala u kratkom mirnom periodu između dva svjetska rata. Prostire se na 45 000 m2, a djelo je zajedničkog rada arhitekta Zlatka Prikrila i hortikulturnog stručnjaka Josipa Kulfaneka.
Pod okriljem borova, čempresa, zelenih i plavih nijansi, izranja velika bijela spomen-kosturnica u znak sjećanja na žrtve narodnooslobodilačke borbe. Na njoj su uklesani posljednji stihovi pjesme „Naša sloboda“, ubijenog antifašista i pjesnika, Ivana Gorana Kovačića.
Puži slobodo, ne treba da letiš
Nek tvoje kosti pokrivaju hrpe
Al jednom iznad naše mrtve hrpe
Životom ćeš se Smrti da osvetiš
Terasu niže nalazi se kosturnica. Ne znam bismo li ju, mozgova spaljenih od podnevnog sunca, uopće doživjeli da se mačka nije igrala ispred u travi. Mala partizanka dovela nas je pred ulaz u kosturnicu koja čuva imena i prezimena mahom mladih boraca, a potom otišla piti vodu iz špine.
Grobnica je otvorena na Dan oslobođenja Sušaka (21.4.), Rijeke (3.5.), Ustanka (22.6.), Veliku Gospu (15.8.), Svi svete (1.11.) i Dušni dan (2.11.). Za posjete van ovih dana trebate se najaviti dan ranije.
Gospođa koja održava park otvorila nam je vrata kosturnice, u hodnik na čijem se kraju naslućuje zraka dnevnog svijetla. Tamo se nalazi kružna prostorija s grobovima boraca. Pored njihovih grobova, svježi buketi cvijeća i tragovi voska. Samo je jedan dio zida prazan od imena i obilježen stihovima:
Mi smo pali za ono što ste vi zauvijek stekli
Da buktinju prenosi svaka nova smjena
Mi ne šutimo ni sad
No mi smo svoju riječ rekli
Rekli, za sva vremena
Slava im!
