Kad god prođem ulicom sa tvojim imenom, pomislim na Panta Rei
Baciće se tako neki lik kamenom i na tvoj spomenik
Jer sve se menja, i sve teče, čoveče…
Stihovi su dobro poznati, barem nostalgičnim balaševićevskim dušama. Kao u tužnoj pjesmi, stotine naših spomenika je uništeno i zaboravljeno u pisanju „nove povijesti“ od devedesetih do danas. U posljednje vrijeme nešto se mijenja: sve više ljudi (naročito izvana) pokazuje interes za ex-Yu spomenike, socijalističku arhitekturu, brutalizam i zdanja koja su stvarali avangardni umjetnici svoga doba. Ona koja su preživjela i oduprla se vremenu s prkosnim stavom i danas miruju negdje skriveni po parkovima i šumama, pričajući priče. Jedno od njih je poznati spomenik kojeg čuva Petrova gora na Kordunu.
- Petrova gora – planinarenje
- Petrova gora – spomenik
- Dobar pogled na stvarnost
- Šuma skriva zanimljive lokalitete
- Petrova gora, Međunarodni park tamnog neba
Petrova gora – planinarenje
Iako je Petrova gora često sinonim za spomenik, ona je dobra ideja za planinarenje ili izlet čak i ako niste nostalgični hodočasnik 😀 Do spomenika (Veliki Petrovac, 507 m) se može doći autom, no mi smo odlučili otplaninariti svoju dionicu. Iako sama po sebi nije teška, malo nas je usporavala sparina u toj prašumi.
Staza do spomenika duga je 3.5 km i potrebno je oko sat vremena u jednom smjeru. Polazna točka je planinarski dom Muljava (Vojnić).
Tamo se nalazi i spomenik kralju Petru Svačiću. On je prema legendi poginuo na ovoj planini 1097. godine, u borbi protiv ugarskog kralja Kolomana. Po njemu je planina dobila ime, a narodna predaja kaže kako je i pokopan ovdje, na „Kraljevom grobu“. Sjećate je se iz povijesti kao planine Gvozd? To je ta ista 🙂
Inače, ovo je odlično mjesto za odmor, kavu, ručak, pa čak i jahanje konja, streljaštvo, biciklizam…
Prikladno je i za djecu jer staza počinje „Rimskim putem“ kraj samog doma. Dakle, ne morate ići do vrha ako ne želite planinariti, ali možete prošetati edukativnom stazom. Rimski put vodi kroz šumu koja nalikuje na amazonsku prašumu. Uz to, prilagođena je i osobama s invaliditetom – staza je prilagođena kolicima, a sa strane se nalaze edukativne ploče ispisane Brailleovim pismom.
Nastavljamo dalje – malo kroz šumu, malo po asfaltu. Kako smo išli na proljeće, sam dolazak pred spomenik bio je iznenađenje. U jednom trenutku prolaziš kroz zelenilo i šumu, ništa se ne naslućuje, a onda odjednom, kroz otvor između žbunja, izlaziš na čistinu i čelični div samo zabljesne pred očima.
Petrova gora – spomenik
Spomenik je otvoren 1982. godine. Visok je gotovo 40 metara, a u njemu su se svojedobno nalazili muzej, kino dvorana, konferencijska sala i grobnica stradalih partizana i civila u Drugom svjetskom ratu.
Svake godine ovdje bi se okupljali državnici, veterani i stanovnici u spomen na pale borce. Mladi iz cijele Juge okupljali su se na zajedničkim akcijama tijekom kojih je pošumljavana Petrova gora.
A onda su, kako kaže pjesnik, došle devedesete… Počeo je rat, a s njim i devastacija spomenika. Ploče koje su ga prekrivale otkidane su i nestajale. Kradljivci nikad nisu pronađeni, ako ih se uopće i tražilo. Predmeti iz muzeja su također nestali, a mnogi su pronađeni uništeni, razbacani po šumi.
Ne mogu sa sigurnošću reći može li se inače ući u sam spomenik – često vidim fotografije iznutra, ekipe koja ga posjeti, a mi smo imali sreću da smo došli baš u vrijeme kad su neki radnici iznosili stvari. Pitali smo ih možemo li prošvrljati i rekli su da imamo pola sata vremena jer onda zaključavaju. U šali su nadodali: „Ako idete do vrha, slobodno pokupite daske od gore da se ne moramo penjat.“
Do vrha spomenika idete stubama, pazeći na rasuto staklo, boce pive, žice i šutu. Liftovi odavno ne rade. Popeli smo se na sam krov odakle se pruža predivan pogled sve do Slovenije i Bosne i Hercegovine.
Dobar pogled na stvarnost
Gledamo na okolicu i razmišljamo: nekada je ovdje živjelo i duplo više ljudi, skoro svako selo imalo je područnu školu. U ovoj regiji su korijeni antifašističke i moderne Hrvatske, 1944. godine na trećem zasjedanju ZAVNOH-a proglašena je jednakost svih građana bez obzira na naciju i spol. Danas tu živi izumiruća generacija u mjestu koje se u demokraciji zove „od posebne državne skrbi“.
Spomenik ustanku naroda Banije i Korduna otvoren 1982. s pripadajućim muzejem nije poživio ni desetljeće. Od devedesetih do danas sustavno je uništavan, pljačkan, kradljivci su s njega i iz njega uzeli sve što se moglo i nitko nije odgovarao za taj kulturocid.
Simbol zajedničke, bratske borbe lokalnih Srba i Hrvata protiv okupatora danas je opustošen. Iznutra izgleda kao crack house, pun praznih boca, odvaljene fasade, razbijenog stakla i nacionalističkih grafita s obje strane. U prirodi oko njega smeće, trulež i natpis: „Opasno je zadržavati se u krugu spomenika“.
Isti je odnos i prema autoru, avangardnom kiparu Vojinu Bakiću. Njegova umjetnička djela kojima bi se normalne države ponosile, u Hrvatskoj su uništena, zaboravljena. Spomenik „Bjelovarac“, kojeg je posvetio svom voljenom gradu i četvorici svoje braće ubijene u logorima – tek je nedavno obnovljen, nakon što ga se vlastiti grad godinama odricao.
Tu je i danas Centralna partizanska bolnica kroz koju su prošle tisuće Hrvata i Srba stradalih u borbi za oslobođenje. Izgrađena je 1942. godine i održala se do kraja rata, čemu svjedoče njene barake i groblje.
Spustili smo se dolje, pozdravili majstore i krenuli dalje. Na stazi primjećujemo spomen ploču s buketom cvijeća i nekoliko svijeća koje tinjaju. Mala pobjeda leži u dojmu da je, nakon toliko zlostavljanja i pokušaja obezvrjeđenja, ovaj spomenik i dalje impresivan. Povijesni prkos koji potvrđuje da ono što su oni prije gradili, ovi danas ne mogu ni prefarbati. Koliko god se trudili.
Šuma skriva zanimljive lokalitete
Odlučite li se vratiti natrag, vraćate se istom stazom. No, želite li odraditi puni krug i vidjeti vrhove Veliki Velebit i Mali Velebit, nastavite pratiti markacije. Staza je relativno lagana, ali oznake bi mogle biti bolje – mjestimično ih je teže uočiti. Zadnjih 500 metara (spust do planinarskog doma) je više nalikovalo na sanjkanje u blatu nego planinarenje ali za to smo malo više mi krivi.
Zanimljivost 1: Putem ćete naići na tzv. Šumu hrvatsko-turskog prijateljstva. Slatko, tu gdje smo se nekad mlatili međusobno 😀 Sadnjom šume započeta je suradnja Hrvatskih šuma i Turske agencije za suradnju i koordinaciju (TIKA). Uz sadnice hrasta kitnjaka posađene su i sadnice kestena i duda, za čija stabla i Hrvatska i Turska imaju isti naziv.
Zanimljivost 2: Na vrhu Mali Petrovac nalaze se ostaci pavlinskog samostana, uništenog tijekom provala Turaka. Pavlini su katolički red („bijeli fratri“) utemeljen po uzoru na život sv. Pavla iz Tebe, prvog pustinjaka.
Petrova gora, Međunarodni park tamnog neba
Kada se kaže Petrova gora, često se misli na spomenik. No, nedavno je dobila još jednu lijepu, pa potom tužnu asocijaciju. Ah…
Jedna od rijetkih dobrih vijesti ovdje bila je ta da je Petrova gora, tj. područje parka 2019. godine bilo proglašeno Međunarodnim parkom tamnog neba. Bio je prvi u Hrvatskoj i jedan od malobrojnih u Europi. Ta oznaka značila je da je nebo ovdje tamno i prepuno zvijezda, bez svjetlosnog zagađenja.
Zanimljivost: Danas je sve jača svijest o pretjeranom osvjetljenju okoliša i poremećajima ekosustava koje uzrokuje. Ne samo što je energetski neučinkovito, ono onemogućuje normalan život biljkama i životinjama čije ponašanje ovisi o svjetlosti tj. mraku (sjetite se samo svih onih mrtvih mušica koje vidite ispod javne rasvjete, koje su se bezumno zabijale u lampu). Naš ritam je genetski određen prirodnom izmjenom dana i noći, pa prevelika izloženost umjetnom svijetlu može uzrokovati probleme sa spavanjem, glavobolju, stres, anksioznost… Koliki su razmjeri zagađenja, potvrđuje ovaj primjer: svjetlosno zagađenje smanjuje broj vidljivih zvijezda u gradovima s 4000 na 80-ak.
Ovdje su se zbog toga održavali „zvjezdani partyji“ i astronomska istraživanja. Svake godine bila je najpopularnija lako dostupna destinacija za promatranje kiše meteora tj. Suza sv. Lovre u kolovozu. Fotografije crnog neba, tisuća zvijezda i stotina meteora koje bacaju svijetlost na arhitektonskog diva u zaleđu bile su zadivljujuće.
No, prošle godine, uoči početka kiše meteora i organiziranih letova, jednog imena na stranicama astronomskih društava više nije bilo. Nestala je Petrova gora. Što se dogodilo? Pa, postavljen je komunikacijski toranj sa snažnim signalnim svjetlima koji onemogućuje astronomska promatranja. Sada se zbog toga postavlja pitanje opstanka međunarodnog parka tamnog neba u tim uvjetima. O tome sam za Punkufer.hr razgovarala s predsjednikom astronomskog društva Beskraj, Borisom Štromarom.
Jedino što je donekle okupljalo raju i bilo pozitivno u ovom parku depresije – samo godinu dana nakon pohvalne titule, već može propasti.
Bila bi to uistinu potpuna slika.
Na barikadama su uvek najbrži, ali nikad i najmudriji…
