U proljeće 2018. provela sam mjesec dana u Palestini. Ovo je treći dio ”dnevnika”: 1) Hebron, 2) Betlehem, 3) Jeruzalem. Originalno je objavljen na portalu h-alter.org.
Bio je petak navečer kad sam došla pred vrata Damaska, jedan od ulaza u Stari grad, Jeruzalem. Za muslimane traje džuma – neradan dan, a za Židove počinje šabat koji traje do zalaska sunca idućeg dana.
Iako je moj palestinski drug iz Istočnog Jeruzalema inzistirao da me otprati do hostela, uvjerila sam ga da znam put. Stari grad je zidinama opasan prostor od jedva kilometra kvadratnog i snalaženje/gubljenje unutar njega bi trebao biti osnovni test inteligencije – pa ipak, noćno lutanje praznim i slabo osvijetljenem kamenim tunelima i labirintima može biti klaustrofobično. Čak je i hostel utonuo u san prije ponoći, stoga sam u tišini odbacila stvari i iskrala se u šetnju.
U zraku su se osjećali blagdansko noćna pustoš i mir. Na ulicama nije bilo nikog osim izraelskih vojnika i ponekih grupica mladića tiho okupljenih oko roštilja, nargile i ostalih vikend preparata koje je bolje čuvati u tajnosti džepova – ipak, nisu bili škrti krišom ponuditi u prolazu. Njihova dobacivanja i pozivi na prepuštanje zapadnjačkim grijesima imali su prizvuk pubertetskog buntovništva i baš kad sam odlučila staviti ključ u bravu tadašnjeg dana, zatekla sam se pred malim, zavučenim kafićem nalik katakombi. Iznutra su se čuli povik i gunđanje na arapskom, a par mačaka smetlarica je istrčalo van.
”Ajoj ne, slatke su!” – zavapila sam instinktivno.
”Jesu, slatke su, ali potpuno lude!” – viknuo je stariji čovjek s takijom na glavi, izašavši na ulicu da se uvjeri da su otišle – ”Čim okrenem leđa, naprave nered!”
Tek kad su im repići nestali s vidika dok su otrčale niz stepenice u nove nestašluke, okrenuo se prema meni i namrštio.
”A šta ti radiš sama u ovo doba? Yalla, uđi unutra, napravit ću ti kavu” – rekao je to tonom roditelja kojem je dijete poremetilo neke bolje planove, no svejedno sam pristala bez da sam zapravo bila pitana. Džezvica je već bila na vatri.
Nije mi to bio prvi put u Jeruzalemu. Pitoreskno naselje Mea Shearim je bio moj prvi ozbiljniji zaron u grad, i kao što je Hebron bio za Zapadnu obalu – u startu radikalniji zaron. Hodanje ulicama Mea Shearim je nostalgično putovanje kroz vrijeme, natrag u 19. stoljeće, istočnu Europu, židovske shtetl: stanovnici su ortodoksni Hasidi, tj. ”bogobojazni”, koji su prije Drugog svjetskog rata tvorili malu zajednicu čak i na ovim prostorima – u Vojvodini. Hasidska zajednica je vrlo zatvorena iako se to sporo počelo mijenjati, a kolektivistički duh je jak.
Na prvi pogled čini se da je ulični spokoj ispresjecan samo dječjim glasovima i igrom (hasidske obitelji su mnogobrojne i populacija je brzo rastuća), no to se sve vrlo brzo promijeni u slučaju prijetnje ili nepoštivanja njihovog načina života. Na ulazu u naselje stoje plakati upozorenja turističkim grupama da ne ulaze i ne remete svakodnevni život stanovnika.
Na šabat nema cigareta, naslikavanja, moderne tehnologije i automobila a posjetioci trebaju biti pristojno odjeveni tj. pokriveni. Još jedna specifičnost zajednice jest njen izrazit anti-cionizam i nepriznavanje židovskog prava na državu do ponovnog dolaska Mesije. Lokalni rabin krivi cioniste da su svojim pro-zapadnjaštvom i neciviliziranošću poremetili nekad skladan i skroman židovsko-muslimanski suživot, a jednom prilikom je javno obješena lutka u uniformi izraelskog vojnika. Ovo su do sada bili povodi incidentima i sukobima s turističkim grupama, vojnicima i policajcima. Ortodoksni Židovi često optužuju vlasti, medije i općenito ”sekularnu većinu” za ignoriranje, isključenje iz društva i diskreditiranje u subjektivnim izvještajima.
”Znaš kako se kaže ovdje: da svaki Židov misli da je baš on predsjednik države i da dva Židova imaju tri mišljenja. Tko će tu svima udovoljit?” – nasmije se Ever a zatim vragolasto okrene prema kuhinji – ”A tu su i Palestinci!”
”Ja to tako ne gledam – odvraća Abu sipajući kavu.”
”Šta god…”
Ghassan Kanafani, palestinski pisac i lider PFLP-a, izjavio je svojedobno da problem počinje upravo u tom ”šta god”. Za 40-godišnjeg Evera problem je počeo kad su mu dosadili manhattanovski život, partiji na bazenima, praznoglave ljepotice i opijati. Povukao je židovske korijene i došao u Svetu zemlju pronaći smisao. Razočarao se kad je spoznao jedino to da je problem u njegovoj glavi, a ne okolini. Sad pokušava naći odgovor u tai chiju svaki dan nakon što obavi svoj udio pomaganja u kafiću. Abuov problem bile su mačke i trenutak kada će prodati deset kava da zatvori kafić i ode kući.
Na trenutke se činilo kao da su svi glasniji od jeruzalemskih starosjedioca. Turisti i stranci koji dolaze smaraju kozmičkim pričama o energiji, karmi i transcedentnom – kažu da je to potpuno legitiman fenomen zvan ”jeruzalemski sindrom”. Brojni novinari, aktivisti i samoprozvani stručnjaci dolaze potvrditi svoja već postojeća uvjerenja. A tu su i oni koji su došli pregurati se u redu za kraljevsko nebesko.
”Mislim da puno Izraelaca duboko u sebi osjeća neku vrstu sumnje, barem ju ja osjećam. Guramo ju pod tepih. Zato imamo Tel Aviv, lijepe plaže, dobro pivo, zgodne žene u bikinijima. Da ne razmišljamo o tome što se događa tamo. Dok su opozicija ovi u Mea Sherim i komunisti, tješimo se da smo normalni. U Izraelu je mnogo Arapa našlo posao, izgradili su si život. Ni mnogi od njih ne žele govoriti o politici. Zašto? Dobro im je, ne žele riskirati.”
Everove riječi podsjetile su me na one izraelskog odvjetnika i aktivista Daniela Seidemanna koji je proveo godine analizirajući izraelsko okupiranje Jeruzalema. Kritizirajući okretanje glave javnosti od problema ”biblijskih proporcija”, opisao je izraelski eskapizam ”pijenje koktela na vrhu proključalog vulkana”. Zadržao je optimizam i tvrdi kako stanovnici Jeruzalema znaju koje je rješenje. No, za mnoge je problem upravo u rješenju.
”Arapi i Židovi zaslužuju jedni druge” – progunđao je Abu – ”Oboje žive u iluzijama i nijedno neće ustuknuti.”
Znala sam na što misli, i to nije imalo veze s politikantskim relativiziranjem situacije, već čiste psihologije straha od Drugog – ne zato što je drugi zao ili loš, još gore: on je ogledalo nas samih – naših neliječenih rana i kompleksa s kojima se ne želimo suočiti, poraza koje smo gurnuli pod tepih, svime što nam omogućuje položaj žrtve. Dolazim iz Hrvatske, pa sam si uzela za pravo prepoznati bijeg od bratskog jezika i riječi koje poznato odzvanjaju u uhu, ritmova i melosa koji nostalgično ponesu u četiri zida, trenutaka slavlja i poginjanja glave pred istim Bogom, svega što bolno podsjeća da smo sličniji više nego što to želimo priznati.
Bilo je 6 ujutro kad se Abu pojavio na vratima kafića, zbunjen otkrivši da su vrata u koja gura ključ već otključana. Ugleda Evera kako pere suđe od sinoć u kuhinji te zbunjeno pogleda na sat.
”Šta je ovo…”
”Bili smo na misi, sad smo došli. Sjedni, skuhat ću nam kavu.”
”Mašala, ranim jutrom u molitvi. Kaže se da je molitva ljepša od sna.”
Par mačaka smetlarica pobjedonosno je trčkaralo uokolo dok ih je Abu samo mrko gledao. Idućih dana taj kafić postao je moj drugi dom. Pričali smo do dugo u noć i u zorama dok grad još spava. O vjeri. Gradu. Ljudima. O potrazi za smislom koji na ovim prostorima ispod svog tog površinskog kaosa nekako neizrečeno i podrazumljivo postoji. Smislom koji nama, anksioznim zapadnjacima klizi kroz prste dok na sav glas pričamo o njemu i pokušavamo ga silom usvojiti. Mnogi dolaze ovdje i slijepo ga traže u vjerskim dogmama, dozvolama i zabranama. No, ova dva druga opušteno sjede ispijajući kavu, uz dim i uzdah:
”Što se Boga tiče, bolje je primiti se cigarete nego loših misli.”
Dva lica Svete zemlje navode na šokantnu pomisao kako vjera ne oblikuje čovjeka, već čovjek oblikuje svoju vjeru. Iranski akademik Reza Aslan je na pitanje ”da li je islam nasilna religija” odgovorio: ”Islam je samo islam. Kao i svaka druga vjera, on je ono što od njega učiniš. Ako si miroljubiva osoba, tvoj islam, tvoje kršćanstvo će biti miroljubivo. Bog te ne čini primitivcem, ti već jesi primitivac.” Kakva razočaravajuća ideja za tvorce i provodioce mržnje i podjela.
Nisam nikad mislila da ću ustajati u pola 4 ujutro da bih išla na misu, ali to je bio način za doživjeti Baziliku Svetog groba u miru, kada nema tisuće turista.
Poput svega u Svetoj zemlji, i Bazilika je – kao mjesto štovanja Kalvarije i Isusova groba – kroz povijest bila predmet teritorijalnih pretenzija, ovom slučaju šest kršćanskih zajednica. Sit međuvjerskih prepucavanja i svađa, Sultan Osman III je 1757. godine donio odredbu pod nazivom Status quo koja je označavala da od tog trenutka sve ostaje zamrznuto kako je. Neki dijelovi bazilike su tako ostali zajednički a neki podijeljeni između šest zajednica. Za bilo kakvu promjenu potrebna je suglasnost svih, no to većinu vremena predstavlja nemoguću misiju. Naime, međusobni odnosi su toliko napeti da ponekad eskaliraju u tučnjavama poput one između pravoslavnih Grka i Armenaca čije snimke cirkuliraju internetom ili etiopskih i koptskih svećenika zbog stolice pomaknute 20 centimetara u hlad, tj. na tuđi teritorij. U sukobima oko stolice 11 ljudi je hospitalizirano.
Iznad ulaza u crkvu, pod jednim od njenih prozora na samoj fasadi, nalaze se drvene ljestve koje bodu oči. O njima kruži nekoliko priča, no najpoznatija je ona o grotesknom spomeniku ljudske tvrdoglavosti i gluposti: kako se šest kršćanskih zajednica nije moglo dogovoriti kome ljestve pripadaju, one su jednostavno – ostavljene na fasadi crkve. Kad je 1981. netko pokušao ukrasti ljestve, spriječila ga je izraelska policija i vratila ih na originalno mjesto. ”Nema boljeg mjesta od Svete zemlje da te učini ciničnim po pitanju vjere”, zapisao je Raja Shehadeh u svojim Palestinskim šetnjama.
Veliki vojskovođa Saladin je u 12. stoljeću povjerio ključeve Bazilike muslimanskoj obitelji koja ih od tada prenosi iz generacije u generaciju, ponoseći se svojom ulogom neutralnih čuvara. Kažu kako idućim generacijama ne ostavljaju samo ključ, već i svijest o poštivanju drugih.
Napustila sam Jeruzalem kao i sve do tada – uz tugu i zagrljaje, obećanja o povratku i želje svima da budu dobro dok se ponovno ne vidimo.
Samo nekoliko dana poslije, započeo je Veliki marš povratka u Gazi tijekom kojeg će u nenasilnim prosvjedima živote izgubiti preko stotinu Palestinaca. Dva mjeseca kasnije, Donald Trump će donijeti odluku o prebacivanju američke ambasade u Jeruzalem koji će proglasiti glavnim gradom Izraela, zabivši time politički čavao u lijes bilo kakve ideje o ”svjetskosti” i univerzalnosti Svetog grada.
Nije tu više riječ samo o udarcu na Palestince koji su, uostalom, odavno izgubili. Riječ je o sebičnim interesima i neliječenim frustracijama koje su metastazirale u opsesiju moći i vlašću, pri čemu su na koncu, kao i uvijek – svi osuđeni na poraz.
