„I kao sunce doć će doba,
August Šenoa
Zorolika i svjetla, nova,
Gdje povrh ljutog Taha groba
Siročad kliknut hoće ova:
… Seljaku plemstvo ruku poda,
Svi ravni jesmo – svud sloboda!“
Što je to u zagorskom vinu da rađa poznate povijesne lidere: Matiju Gupca, Josipa Broza Tita, Franju Tuđmana…? Nakon opsežne potrage i silnih degustacija nismo u stanju upravljati volanom, a kamoli državom. Stoga ćemo pretpostaviti da je u pitanju kombinacija vina, povijesnih okolnosti, prgavosti koja izbija u obliku brežuljaka, sjevernjačke poduzetnosti i tko zna kakvih čarolija u zraku.
Krećemo putem Matije Gupca, seljačkog vođe iz 16. stoljeća koji je predvodio najveću bunu seljaka ovoga područja. Njegovo ime najčešće je ime ulica u Hrvatskoj: borac za prava malog čovjeka i mučenik rođen je daleko prije raznih -izama koji bi ga svojatali, što ga čini miljenikom sviju. Pa dobro mu došli, prijatelji dragi, u skromni zagorski dom.
Muzej seljačkih buna u dvorcu Oršić
Muzej seljačkih buna smješten je u baroknom dvorcu obitelji Oršić, u Gornjoj Stubici. Osnovan je na 400. godišnjicu velike Seljačke bune iz 1573. godine, a svoje posjetitelje vodi u prošlost feudalnog Zagorja čiji je središnji događaj pobuna seljaka protiv neljudskih uvjeta koje su im nametnuli… ovaj… naši slavni plemići i feudalci.
Rodna hiža Matije Gupca i danas postoji, a zajedno sa seljačkom bunom prikazanom u dvorcu pruža zgodan vizualni kontrast – svjedočanstvo života nekadašnje aristokracije (dvorac) i običnog, malog čovjeka (drvena sirotinjska kuća).
Postav muzeja podijeljen je u tri dijela: glavni dio posvećen je feudalizmu u Zagorju i prati priču Matije Gupca, a druga dva su vezana uz sakralnu umjetnost i vinogradarstvo. Revolucija, vino i vjera u Boga! Ja sam za!
Seljačka buna 1573. godine
Iako nam je svima više-manje poznata priča o seljačkom kralju i revoluciji ugušenoj u krvi, podsjetit ćemo se povijesti uz neke detalje.
Radnja je smještena u feudalnom 16. stoljeću, u malom zagorskom mjestu Donja Stubica. Hrvatska je pod napadom osmanske vojske, njen teritorij smanjuje se iz dana u dan, a panika je preuzela ono malo slobodnog teritorija koji je preostao – dobar dio njega nalazi se na sjeveru gdje Osmanlije nisu stigle. Seljaci bi nadodali: „još nisu stigle“. Jer ishod rata tada se nije mogao znati…
U tom kaosu, seljak je bio zadnja rupa na svirali. Uz rat, tlaku i težak rad, trebalo je namiriti i poreze kojima su se financirale oprema i vojska. Velikaši su bili preokupirani borbom i potrebom da zaštite teritorij i svoje posjede. Prepušten očaju, seljak nije imao zaštitu ni saveznika.
Čak je i Nikola Šubić Zrinski pisao: “Narod je tako zdvojan, da su neka sela pisala sultanu, da će mu se predati ako ih oslobodi pljačkanja.”
Ideja o seljačkoj buni rodila se uoči Đurđevdana, a počela u snježnom siječnju 1573. godine. U buni je sudjelovao i dio Slovenije, pa ćete i u Ljubljani naići na spomenike koji ju slave.
Smatra se da je sudjelovalo više od 12 000 seljaka predvođenih “seljačkim kraljem” Ambrozom Gupcem, prozvanim Matija. On je bio jedan od kmetova na vlastelinstvu zloglasnog Franje Tahyja.
Bitka je trajala manje od dva tjedna i završila kod Stubičkih toplica porazom seljaka i stravičnim ubojstvom Matije Gupca usred Zagreba.
A što je bilo s Franjom Tahyjem, vlastelinom koji je maltretirao seljake i tako ih naveo na bunu? Nakon smrti, njegov nadgrobni spomenik je smješten u lokalnu crkvu. Kako se na njemu kondenzirala vlaga, mještani su likovali da je to krvni znoj koji proživljava u paklu. Danas se reljef nalazi u Muzeju.
Inače, Tahyjeva supruga bila je sestra Nikole Šubića Zrinskog, Jelena Zrinska. Zar to nije najromantičnija potvrda riječi Miroslava Krleže: “Nema tog hrvatstva koje je u stanju da pomiri hrvatskog kmeta sa hrvatskim grofom“…
Buna traje
Optužnica koju su seljaci podigli protiv Franje Tahija bila je duga 6.5 metara – toliko je visok i kip Matije Gupca kojeg je izradio Antun Augustinčić. Kada stignete u Muzej seljačkih buna, vidjet ćete ga na parkingu.
Iza njega je zid čije lijevo krilo prikazuje završne bitke u Seljačkoj buni, a desno život i vjerovanja inspirirana Krležinim Baladama Petrice Kerempuha. Zato je tu i Petrica s gitarom, a između njih se na zidu među stotinama likova i motiva, skriva i sam Krleža.
Seljaci su potom optuženi za najveći grijeh – oholost – jer su udarili na svetinju: poredak i kralja kao Boga na zemlji. Matija i njegovi suborci prisiljeni su na smrt u mukama.
Sama metoda odmazde dokaz je bauka kojeg su predstavljali u očima plemstva zabrinutog za svoje privileg… ovaj, domovinu 😀 Izdan od onih koje povijest romantizira kao heroje, pravi heroj – mali čovjek u neravnopravnoj borbi – dobio je veću pažnju i priznanje tek stoljećima kasnije.
Pod Matijinim imenom borili su se partizanski bataljoni, najčešće je ime hrvatskih ulica, lipa pod kojom se buna rodila još cvate, opjevan je u prvoj hrvatskoj operi Gubec-beg, a danas još stoji na brdu iznad Stubice i nadgleda, podsjećajući da je možda vrijeme za novu borbu…
Gupčeva lipa
Posjet Muzeju seljačkih buna nepotpun je bez posjete Gupčevoj lipi u Gornjoj Stubici (kraj crkve sv. Jurja). Ona je jedini živi svjedok seljačke bune: prema narodnoj predaji, upravo je pod njenom krošnjom Matija Gubec okupljao pobunjenu družinu.
Danas se ovdje nalazi Birtija pod lipom u kojoj možete popiti kavu ili zagorski gemišt u Matijino ime.
Gupčeva lipa je zaštićena kao povijesni spomenik, spomenik prirode i spomenik kulture. Visoka je 9 metara, a opseg debla iznosi gotovo 5 metara.
Lipa se inače u narodu smatra drvom koje štiti i voli čovjeka, prateći ga i u gradovima. Razmnožava se sama, tj. ne treba joj drugo drvo.
Diljem Hrvatske djeca u dvorištima škola sade sjeme iste te lipe ispod koje je prema priči krenula Seljačka buna, a kraj koje i dan danas stoji natpis: buna traje.
