Cvijeće, rakija i mačke: Manastir Morača u oblacima koji plove kanjonom

Manastiri su jedna od najljepših atrakcija Crne Gore koje je napravila ljudska ruka, i kada se govori o njima svima najprije padne na pamet slavni manastir Ostrog, podignut u stijenama istoimene planine. Aliiii, ali, ali! Ima ih još toliko mnogo i samo zato što su na „drugom“ mjestu, nisu ništa manje zadivljujući. Budete li u prilici, svratite u manastir Morača, koje god vjeroispovijesti bili (i ne bili).

Manastir Morača podignut je u istoimenom kanjonu i savršena je prilika za stati ako idete iz smjera Kolašina/Durmitora prema prijestolnici, Budvi, Baru, Skadarskom jezeru… Neće vam oduzeti puno vremena, a obogatit će vam izlet bilo da želite posjetiti manastir, uživati u prirodi, popiti koju domaću ili ste zaluđeni ljubitelj mačaka jer vam ovo dođe kao, božemeprosti, produhovljeni cat caffee na otvorenom.

Kanjon rijeke Morače inače je drugi po veličini kanjon u Crnoj Gori (nakon kanjona rijeke Tare koji je najdublji u Europi). Stijene kanjona su ponegdje visoke i po 1 000 metara, a sama rijeka teče putem od 100 kilometara prije nego završi u Skadarskom jezeru. Guglate li kanjon Morače, nemojte da vas obeshrabre naslovi o „najopasnijoj cesti Europe“. To jest cesta koja vodi do manastira, i jest puna zavoja i tunela, okružena zlokobnim liticama s kojih se za lošeg vremena slijevaju slapovi vode, ali (opet ali, ali…) cesta kao takva je dobra, asfaltirana i „civilizirana“ – samo treba biti koncentriran kraj svih tih pogleda koji mame, naročito ako ste vozač početnik.

I taman kad zatrebate pauzu, uz stijene kanjona čeka vas malo stajalište na kojem se nalaze drveni štandovi s domaćom rakijom, vinom i pravoslavnim ikonama. Slavorum 10/10. Nas je dočekao i mali veseli cuko, koji nas je, poput pravog domaćina poveo kratkom stazicom prema manastiru. Vjerojatno je već oguglao na ljepote kojima je okružen jer je odšetao ispred nas, ne primijetivši da smo ostali stajati zinuti pred prizorom rijeke Morače podno litica obavijenih sivim oblacima.

Kakav Hogwarts, kakva Švicarska, ovo je stvarna i naša priča, započeta 1252. godine kada je Stefan Vukanović (iz dinastije Nemanjića) podigao manastir ovdje, u srcu nekadašnje slavenske države Duklje tj. Dukljanskog Kraljevstva. Zelenilo, žubor vode, stare ulične lampe i kamene zidine obrasle ružama samo su nagovještaj onoga što čeka posjetioce manastira. I da, cuko koji je zastao i okrenuo se uputivši nam pogled turističkog vodiča „hajde za mnom, slikat ćete kasnije, imam još grupa nakon vas“.

Ulaz kroz kamene zidine vodi u potpuno nov svijet, rajskih vrtova, srednjeg vijeka, raškog stila… Unutar zidina nalaze se (glavna) crkva Uspenja presvete Bogorodice, crkvica Svetog Nikole, te zgrada konaka. Unutrašnjost crkve je živopisna, ispunjena ikonama starih majstora i freskama među kojima se ističu one iz života proroka Ilije. Dijelovi ulaznih vrata izrađeni su od slonove kosti. No, kako fotografiranje unutra nije dozvoljeno, ostat će kao još jedan povod čitatelju da otkrije manastir svojim očima. Tijekom osmanske opsade u 16. stoljeću manastir je spaljen i uskoro obnovljen, a nadograđivan je i dekoriran sve donedavno.

Sveti Ilija poznat je u narodu i kao Sveti Ilija Gromovnik, svetac zaštitnik od oluje, groma i vatre. Točnije, zapovijeda njima pa se njemu narod moli za kišu tijekom velikih suša. Svojom ulogom zamijenio je starog slavenskog boga Peruna. Za života, u 9. stoljeću prije Krista, Ilija se skrivao od opakog i bezbožnog kralja Ahaba. Na životu ga je u pustinji održao gavran koji mu je donosio hranu i upravo je ova scena prikazana na fresci u manastiru Morača. Štoviše, na svjetskoj izložbi u Parizu 1952. godine, ova freska proglašena je drugom najljepšom na svijetu. Danas se sveti Ilija smatra zaštitnikom Bosne i Hercegovine. Slave ga vjernici sve tri abrahamske vjere, a budući da muslimani na Ilindan slave Aliđun (Alijin dan), proširila se i izreka: „Do podne Ilija, poslijepodne Alija.“ Još jedan podsjetnik da nas više toga spaja, nego razdvaja.

Bit ćemo iskreni, u crkvi smo proveli oko 5-10 minuta, a iz dvorišta nas ni sam Bog ne bi istjerao tako brzo (podudarnost s Adamom i Evom je slučajna). Posjetili smo manastir u dva navrata u jesen, zato je na nekim slikama sunce a na drugima magla – ali kao što se vidi, bašta je uvijek u punom cvatu. A njeni najslađi ukrasi su uvijek tu: mačke koje ovdje žive. Uredne, pufaste, mazne, prijateljski raspoložene… Crno-bijela sa slike je toliko simpatična i druželjubiva da će vam se popeti na glavu, doslovno. Foto dokazi u prilogu, njena kosa u mojoj, moja u njenoj.

Kako smo krenuli prema izlazu, stvorio se opet cuko da nas isprati. Odveo nas je sve do onih štandova s ikonama, rakijom i vinom gdje smo probali par čašica domaće proizvodnje nadajući se da će djelovati na nas kao i na Đokovića kad je u manastiru Ostrog uz rakiju razgovarao s mitropolitom Joanikijem. Kraj zidina tj. ulaza nalazi se vodopad Svetigora, a tu je i dječje igralište s vidikovcem kraj ulaza u manastir. Odavde smo bacili još jedan veličanstven pogled na šumovite stijene kanjona i masive u kojima je ušuškana oaza zvana manastir Morača.