Malo je neobično započeti priču o gradu njegovim grobljima, no iz njih možemo iščitati cijelu povijest grada. Gdje se nalaze u gradu, tko ih obilazi i njeguje, kakva je demografija njegovih vječnih stanovnika, kolika je cijena parcele… Možda žive u šutnji, ali govore mnogo.
Turistima ćemo predložiti da posjete Mirogoj zbog impresivnih arkada, ljubitelji skrivenih kutaka dobro će znati što je nekad bilo na Jurjevom perivoju… No, danas šećemo kroz Ludničko groblje. Mnogi bi ga nazvali skrivenim ili zaboravljenim, a ono ne može biti očitije nego što jest.
Ludničko groblje priča je o „njima“, ali i „nama“
Na zapadnoj strani grada, na Oranicama, Ludničko groblje smjestilo se u samom kvartovskom parku. U zelenom trokutu omeđenom bučnom cestom, svoj vječni mir pronašli su neslavni stanovnici Zagreba. Napušteni od svojih obitelji i prijatelja, zaboravljeni u povijesti.
I samo ime groblja, Ludničko, dobro navodi na trag. Naime, izgrađeno je za potrebe psihijatrijske bolnice Vrapče krajem 19. stoljeća.
U to vrijeme, nije se mnogo znalo o mentalnim bolestima, a za oboljele nažalost nije bilo razumijevanja ni humanih terapija. Često su smatrani prijetnjom po društvo, sramotom za obitelj, a vjerovalo se i da su ih opsjele mračne sile… Ovo se naročito odnosilo na bolesnike iz nižih slojeva društva.
Zanimljivost: Mentalne institucije spominju se još u 9. stoljeću – egipatski Kairo imao je bolnice u kojima je terapija provođena glazbom. No, prve privatne bolnice te vrste otvorene su tek u 17. stoljeću u Velikoj Britaniji i nisu se mogle pohvaliti humanim tretmanom. Uvjeti su bili stravični sve donedavno: pacijenti su vezani lancima, ostavljani u podrumima, terapije su uključivale kupanje u ledenoj vodi, izolaciju, kasnije i lobotomiju, dijabetičku komu… Patrijarhalni poredak je dirigirao znanošću, pa su žene tako mogli zatvoriti njihovi vlastiti muževi i obitelji samo zato što su „imale previše stavova“.
Među nekima od tih žena bila je i naša slikarica Slava Raškaj koja je umrla u bolnici Vrapče, a danas je njen grob u ozaljskoj obiteljskoj grobnici.
Ljudsko društvo samo sebi kroji zakone…
Odbačeni od društva, zajedno sa siromašnima koji si nisu mogli priuštiti parcelu, gotovo 3 000 pacijenata bilo je pokopano ovdje, na Ludničkom groblju pod stablima kestena. Bilo je tu i zdravstvenih djelatnika koji su živjeli u bolnici, uključujući i ravnatelja Ivu Žirovčića (jednog od pionira hrvatske psihijatrije).
Ljudsko društvo samo sebi kroji zakone, po kojih sudi djela svojih članova; mišljenje ljudsko može pogriješiti, te iz neznanja, predsuda i doktrinarnih zabluda stvoriti krive zaključke, nepravedne zakone; zakoni mijenjaju se prema potrebam, okolnostim i duhu vremena. Pomislimo na spaljivanje „vještica“, „vragom opsjednutih“ i na torturu u prijašnjih vremenih; nadalje na progonstva „političkih zločinaca“, kojih su ideje bile često najplemenitije, te su si i prokrčile put nakon njihove mučeničke smrti (…) Obzir, koji moderno zakonodavstvo uzima na duševno abnormalno stanje zločinaca, jest velik napredak. Današnji sudac ne osuđuje slijepo i bezobzirno samo čina, već se svraća i na motive čina i na individualnost počinitelja…
Dr. Ivo Žirovčić, Liečnički viestnik (Zagreb, 15. rujna 1896. godine)
Šetajući parkom, možete uočiti i veliki drveni križ nad zajedničkom grobnicom za sve one koji su umrli sami, bez poznate obitelji i prijatelja.
Posljednji ukop dogodio se 1970-ih, a dugo nakon toga groblje je zjapilo zanemareno. Neke grobnice i nadgrobne ploče su uništili noćni vandali, a neke je prekrilo zeleno raslinje. Beskućnici su ovdje znali pronaći smještaj, pa je na kraju cijele priče najmanje bizaran prizor susjedovih kokoši koje nekad pobjegnu ovdje u park.
Da, oko groblja su izgrađene obiteljske kuće čiji prozori gledaju na križeve koji vire iz zemlje – život ide dalje. Prema zakonu o grobljima, mora proći 100 godina prije nego bi se groblje moglo preseliti na drugu lokaciju, no u slučaju Ludničkog groblja plana o preseljenju ionako nema.
Nov život, nova nada
Ludničko groblje tužan je simbol klasnih razlika čak i u smrti, poput nekadašnjeg Bogečkog groblja. Oni koji su imali bolji život, pokapani su na gornjogradskim grobljima (kasnije preseljeni na Mirogoj) i s kićenim kočijama, a mnogi koji za života nisu imali ništa, na kraju su izgubili i svoje počivalište.
No, u zadnje vrijeme došlo je do pomaka. Iako mnoge grobove više nema tko posjećivati, grad se danas brine za park i groblje. Danas ovdje prolaze dvije staze za pješake i bicikliste, a tu su i klupice na kojima za toplijih dana mirno odmaraju prolaznici. Život se vratio u park.
Poneki cvijet ili svijeća na nekom od grobova mala su gesta koja ipak nešto znači. Ostavljaju ih često stanovnici kvarta, na blagdan Svih svetih. Možda su izraz žalosti ili pokušaj ispravljanja povijesne nepravde i zaborava. A možda potaknu i malo (samo)svijesti o teretu življenja i umiranja pod stigmom.
