Da ne znamo, rekli bismo da smo u Salzburgu ili Italiji. Tako smo se osjećali stajavši ispred dvorca zvanog Lovrečina grad – oko 5 kilometara udaljenog od Vrbovca, na pola puta između Križevaca i Čazme.
Tek što smo se parkirali i zakoračili na teritorij dvorca, prišao nam je mladić skeptičnog pogleda i pitao nas otkud mi. Rekoh mu da je bolje pitanje otkud on. Ispostavilo se da je s Kosova. Nije jedini stranac ovdje, ali nije ni turist. U dvorištu dvorca družilo se još nekoliko mladića koji su nas upitno gledali.
To je jedna od posebnosti ovog dvorca, da danas služi kao komuna. No, krenimo ispočetka…
Lovrečina grad, nekad i sad
Za srednjeg vijeka ovdje je stajala utvrda, a dvorac Lovrečina grad se prvi put spominje 1540. godine. Izgradio ga je Ivan Gezthy (Gesti), vlasnik gospoštije Lovrečine i Kalnika.
Klasična priča: dvorac je tijekom povijesti mijenjao vlasnike kao čarape, a među poznatim vlasnicima bili su plemićke obitelji Drašković i Gregorijanec.
Gregorijance smo sreli u romanu Zlatarevo zlato Augusta Šenoe. Zagrebački Romeo i Julija bili su Dora Krupićeva i Pavao Gregorijanec – sin pohlepnog feudalnog gospodara Medvedgrada. Maltene su svi muškarci obitelji Gregorijanec bili zaljubljeni u Doru, a ludi otac ubija i vlastitu suprugu. Ako vam ta sapunica nije povod za čitati knjigu, pogledajte samo kletve 19. stoljeća koje će obogatiti vaš vokabular: „Hranio ga jad i glad, pratila ga tuga i kuga, voda ga utopila, zemlja ga proždrla, grob mu izbacio kosti, a vjetar mu raznio pepeo.“ Ili: „Kuga vas izjela“ i „Proklet ja“. Hahaha 😀
Da se uozbiljimo i vratimo na temu: dvorac je inače bio i set snimanja filma Kanarinčeva ljubovca iz 1988., također prema Šenoinoj noveli.
Teško je oštećen za seljačke bune u 18. stoljeću, no krajem 19. stoljeća renoviran je u ovom raskošnom historicističkom stilu. Kule sa strane podsjećaju na figure topa u šahu, zar ne?
Francuski markiz Eugene de Piennes ostavio je 1911. godine dvorac u naslijeđe redu Sestara milosrdnica pod uvjetom da zgrada bude posvećena općem dobru i radu sa siromašnima.
Sestre milosrdnice ovdje su provodile Pučku i Domaćinsku školu za seoske domaćice. Bila je to prva takva škola u Hrvatskoj, a nastala je jer su žene, ušavši na tržište rada, zaboravile vještine dobrih domaćica – ili ih nije imao tko učiti. Naši srednjoškolci prenose osvrte iz starih novina: Zanemarile kuhinju, zaboravile šivati, samo se pokupe ujutro na posao i vraćaju nakon njega doma kao gosti u gostionu… Nije ni čudo što je stopa razvoda porasla!
No bila su to takva vremena. Štoviše, brojne prabake zahvalile bi se upravo sestrama što su kod njih naučile kuhati za svoje bližnje. Sestre milosrdnice također su osnovale i sirotište. Kao duhovnik samostana, tu je živio i umro povjesničar dr. Josip Buturac.
Kolekcionari poštanskih markica dobro znaju dvorac: kada je 2019. Hrvatska pošta izdala seriju poštanskih markica s najljepšim dvorcima Hrvatske, Lovrečina grad našao se na jednoj od njih.
Dvorac Lovrečina u službi mladih na putu iz ovisnosti
Možda pomišljate isto što smo i mi kad smo ga prvi put vidjeli: kako je moguće da ova ljepota živi u sjeni ostalih dvoraca? Svi znamo za Trakošćan, Veliki tabor, Janković… A da pokažemo nekome ove fotografije, možda bi pomislio da je u pitanju Italija, prije nego Hrvatska.
Razlog možda leži u činjenici što danas dvorac koristi zajednica Cenacolo – komuna liječenih ovisnika. Dvorac Lovrečina stoga nije otvoren za javnost, premda su moguće posjete uz prethodnu najavu.
Zajednica Cenacolo inače djeluje preko 30 godina u Hrvatskoj, u nekoliko gradova. Osnovala ju je 1983. godine Majka Elvira, poznata i kao „časna sestra ovisnika“. Na djelovanje su je potaknuli susreti s mladima koji su se, izgubljeni i napušteni, okretali drogama, alkoholu, kocki… Ili jednostavno obolijevali od psihičkih bolesti.
Neki posjetitelji kažu kako su došli nenajavljeno te da su im dečki iz komune pružili lijepu turu i šetnju oko dvorca, a cijeni se bilo kakav oblik pomoći ili mali znak pažnje. Njihov život ovdje vezan je uz molitvu i rad na zemlji, što se vidi u njegovanom zelenilu i perivoju. Drugi kažu da im nisu dopustili ulaz bez najave, a mi smo upali tu negdje, između dvije strane 🙂
Slučajno smo i usputno svratili jednog utorka. Parkirali smo auto sa strane (u blizini je parking) i gledali s udaljenosti dok nam iz dvorišta nije prišao mladi dečko. On nas je prošetao oko dvorca, a u vrtu smo sreli i druge članove komune. Nakon kratke ćakule prišao nam je odjednom neki gospodin koji nas je diskretno otpratio natrag do auta 😀
Tako da, ako želite biti sigurni, radije nazovite i vidite s njima.
Činjenica da je dvorac zatvoren za posjete i da ga koristi komuna izaziva razne reakcije. Od ljutnje što ovisnici žive baš u dvorcu tj. kulturnoj baštini koja zbog toga nije dostupna posjetiteljima, do pohvala za iskorištenost prostora da bi se pomoglo mladima.
Ovih drugih ima više. Na kraju krajeva, promatrajući brojne hrvatske dvorce koji propadaju, tko garantira da bez komune Cenacolo ne bi propao i ovaj? Neka im je sretno na njihovom putu…
