Mnogo je gradova koje, uslikane iz zraka, nećete isprva prepoznati – no, Omiš nije jedan od njih. Smješten podno Omiške Dinare i tvrđave Mirabele, na ušću rijeke Cetine u more, ovaj dalmatinski gradić poznate panorame je poput male gusarske škrinje pune blaga: tu su Obala gusara, podvodna građevina, tvrđava na strmim stijenama, kolijevka klapskog festivala, legenda o Mili, opjevane konobe, stupovi srama, tvornice koje su nas odijevale i hranile… I neki manje poznati, a time još dragocjeniji detalji – poput onog u Ulici knezova Kačića.
Naizgled obična kamena dvokatnica pozornost prolaznika će privući oznakom kraj ulaznih vrata na kojoj piše: „KUĆA SRETNOG ČOVJEKA“. Kako dalje stoji u objašnjenju, ime je dobila po latinskom nazivu ispisanom u kamenom luku iznad ulaznih vrata: GRACIAS AGO TIBI DNE QUIA FUI IN HOC MONDO. Ili u prijevodu: „Zahvaljujem ti, Gospode, što sam živio na ovom svijetu“.
Tradicionalna dalmatinska kuća iz 16. stoljeća danas je kulturna baština grada Omiša i smatra se jednim od ljepših primjera tipične gradnje u Dalmaciji u venecijanskom periodu. U prizemlju su se nalazile radna soba i dnevni boravak, na prvom katu spavaća soba, a na drugom (zadnjem katu) je iz sigurnosnih razloga bila kuhinja kako bi se očuvao ostatak kuće u slučaju požara.
Nakon mučnog i klaustrofobičnog srednjeg vijeka, blještava svijetlost novog dana i nade za Europu je došla u vidu renesanse tj. preporoda: jednog od najplodnijih razdoblja umjetnosti. Renesansa je u Hrvatsku stigla iz Italije i srednje Europe, ostavivši svoj trag diljem Dalmacije – od onih većih na šibenskoj Katedrali sv. Jakova i grada Karlovca, do onih manjih u obliku omiške Kuće. Pretpostavlja se da je pripadala Ivanu Primojeviću, odvjetniku i ambasadoru omiške komune u Veneciji – no, o njemu ne znamo mnogo. Osim da je očito bio sretan čovjek 🙂
A kako i ne bi. Jednostavnost i čistoća mora i kamena uvijek nas vraćaju na „početne postavke“, Mediteranu, antici, vjeri, idealima koje je dragi Predrag Matvejević opisao ovako: „Ako slobodi, bratstvu i jednakosti iznova pridružimo razboritost, umjerenost, pravednost i hrabrost, a sve zajedno postavimo u perspektivu koju ćemo uokviriti vjerom, nadom i milosrđem, tek je tada moguće zajedničko putovanje u srcosvijetlu budućnost“, te potom citirajući svetog Augustina zaključuje: „Loše vrijeme, teško vrijeme, to je ono što ljudi iznova i iznova često ponavljaju. Hajdemo živjeti dobro i vrijeme će biti dobro. Mi smo vrijeme, kakvi smo mi, takvo će biti vrijeme.“
U divnom Omišu, inače rodnom mjestu Festivala dalmatinskih klapa, latinska zahvala ispisana na zidu iznad kuće sretnog čovjeka poprimila je oblik monografije pod imenom „Fala ti, Bože, ča iša san ovin sviton“, a danas ime „Kuća sretnog čovjeka“ nosi vinska kuća vinara Nikše Mimice, pa nas to upućuje i na činjenicu da nešto sreće ima – i u čaši.
