Kostelgrad je stara utvrda nedaleko od Pregrade, na gori zvanoj Kostelska ili Kunagora. Kad god vidim kamenu tvrđavu na stijeni, s hrvatskom zastavom, i dalje očekujem da ima pogled na more 😀 No, tvrđavu su zadnji držali grofovi Keglevići i to je najbliže što se približila moru. Naime, oni su došli ovamo s područja Zrmanje/Knina uslijed provale Turaka.
Bilo je tipično za burno srednjevjekovno doba da se na brdima i stijenama dižu obrambene utvrde. Ime Kostelgrad je i nastalo od „castellum“, tvrđave. Isto tako nije bilo neobično što su brojne tvrđave nakon 17. stoljeća počele propadati. Kad je opasnost prošla, ljudi su se počeli vraćati u praktičnije ravnice, a plemići graditi ladanjske kuće i dvorce u nizinama. Pa tko će se penjati svaki dan na ova čuda na stijeni ako mu baš život ne ovisi o tome?
Danas je tako Kostelgrad napušten i u ruševnom stanju, no kažu da je „u fazi konsolidacije zidina“. Vidjeli smo skelu i ljestve pa vjerujemo 😀 Svejedno je dobro mjesto za popeti se i baciti pogled na brda, a zgodno je i za lagano planinarenje – nije visoko, slatkih zagorskih 400 i nešto metara. Nije nas iznenadio kao Ivanščica.
Kunagora i planinarenje: Najlakše ćete doći do Kostelgrada sa sjeverne strane Kunagore. Tu su crkva sv. Mirka i lokalno groblje, a ima i mali parking u blizini. Tamo se možete parkirati i odmah ćete vidjeti stazu koja počinje iznad groblja/crkve. Treba vam svega 20-ak minuta do ruševina Kostelgrada, na prvom odvojku staze lijevo skrenete i nastavljate prema njemu. Možete se vratiti i nastaviti u smjeru vrha Kuna gora. Mi nismo jer smo bili na „urbanom“ izletu tj. outfitu taj dan, htjeli smo vidjeti samo tvrđavu. No, planinarski put se činio skroz logičan i jednostavan pa mislim da ne možete promašiti 😊 (kuc kuc o drvo)
Kostelgrad i povijest dostojna sapunica
Tvrđava Kostelgrad je izgrađena vjerojatno u 13. stoljeću (no ne zna se sigurno). Neko vrijeme su je držali grofovi Celjski i Matija Korvin, no zlatno doba doživio je u doba Keglevića koji su mu ujedno bili i posljednji gospodari do 17. stoljeća. Nakon toga počinje propadanje utvrde.
Inače, ban Petar Keglević (16. stoljeće) je baš bio lik. Zvali su ga „mladićem žestoke naravi“, a ovo je samo jedna epizoda iz njegova ludog života. Dakle, la televisia presenta: Kćer Anu je udao za ugarskog velikaša Gašpara. No Gašpar je ubrzo umro bez nasljednika, ostavivši Petra na mukama jer je to značilo da će izgubiti posjede. Brže bolje izmislio je kako je Ana trudna i na temelju toga zgrabio što može.
Kraljevi poslanici došli su svjedočiti Aninu porodu. Kakav porod kad ni trudnoće nema! Ulovili su ga u laži. Petar dobiva naređenje da vrati posjede koje je jamio, no ignorira ih poput kakve mačke.
Kralj ga za kaznu razriješi banske časti, na što ovaj otrči kod njega moliti oprost i obećava da će vratiti posjede. Kralj kaže „okej“, Petar se vrati i komotno ne vrati posjede. Kraljeva komora ga osudi na gubitak života i imanja, na što on OPET žica kralja oprost uz obećanje da će vratit i OPET ne vrati 😀 😀
Na to dolazi Nikola Zrinski s kojim je već dulje bio u napetim odnosima, i zarobljava Petra. Petrovi sinovi preko raznih poznanstava žicaju kralja da se smiluje njihovom ocu i ukratko – Petru je na kraju dodijeljen grad iz kojeg nije mogao mrdati. Kad je umro, sahranjen je u župnoj crkvi u Pregradi.
Poznata priča zvana: selo gori, a ekipa se otima za imovinu! (našla sam ju kod Josipe Adžić s odsjeka za povijest u Puli, ona ju je naravno stručnije ispričala bez ovog zločestog komentara)
A sada nešto lijepo…
Nije ovdje pogled jedino što puca: kostelska pištola
Po dolasku u Zagorje Keglevići su se raspištoljili i tako ovdje u 16. stoljeću počinje manifestacija Kostelska pištola. To je proljetna proslava Uskrsa i novog života strijeljanjem iz kubure tj. „pištole“. Tako je slavio Uskrs i sam grof Keglević, a do dana današnjeg pucaju i cure i dečki i gradonačelnik. Evo jedne snimke da vidite kako to izgleda.
Koliko je slatka ova uputa: „Sveta misa, popraćena općom pucnjavom započinje u 16 sati“? A koliko je još slađe što to ima status našeg zaštićenog nematerijalnog dobra? Živo, živo!
