Jordanski dnevnici: Budi na ovome svijetu kao da si stranac ili putnik

Putopis je originalno objavljen na portalu h-alter.org.

Putovati u muslimansku zemlju za vrijeme Ramazana većini ne zvuči kao baš najluđa zabava, ali kad pohotno ščepaš jeftine karte bez gledanja na kalendar, ne preostaje mnogo opcija. Nakon duge hladne emigracijske zime, wallah, i sitni dašak Mediterana će doći kao lutrija.

Turbulentni let je gotov, vragolasti pogledi kontrole na aerodromu podsjećaju nas gdje smo se to nakon dugo vremena vratile i naš jordanski izlet može početi. U busu za Amman fale još samo dva cigana iz Ko to tamo peva: stariji vozač sa sunčanim naočalama i cigaretom u ustima spretno upravlja volanom, mobitelom i novčanikom u isto vrijeme, suvozač bezbrižno zavaljen sa strane, između njih neki mlađahni Arap na podu. Turist koji sjedi iza njih u mojoj ravnini je punašan bijelac Amerikanac, neki Robert Fisk wannabe, klasično glasan i samopouzdan u svojoj nametljivosti. Jedan od onih što dođu na Bliski istok prvenstveno radi sebe i svoje karijere, pa u ophođenju s lokalcima uglavnom zaborave prepustiti riječ. Na svaku njegovu ”ja” rečenicu, omalovažavajuću foru i tapšanje suvozača po ramenu, poželjela sam da ga netko kraćeg fitilja napraši no to se nikad ne dešava. Suvozač se strpljivo i odsutno smješkao, dok je vozač komotno ignorirao gledajući u retrovizor.

”Cure, od kud ste?” – pita nas.

”Iz Hrvatske.”

”Ooo, Rusija?” – česta asocijacija kada kažeš ”Croatia”, vjerojatno zbog izgovora na engleskom. Kruatija, na arapskom, je već bolji kompas.

”Ne, ne, Hrvatska!” – ubacio se Amer – ”Hrvatska, Slovenija, Srbija, BiH… Bivša Jugoslavija, znam, znam. Imali ste rat, bilo je grdo, u 90-ima jelda. Da, znam…”

Čudno, htjela sam mu odgovoriti. Nakon sat vremena prometnog zastoja i Amerovih priča, konačno, Amman – grad stepenica, grad 19 brda, grad koji udomljava populaciju cijele Hrvatske. Izašle smo iz busa u nadi da Amera više nećemo vidjeti.

Amman nije sterilna modernjačka kombinacija Istoka i Zapada ala Kuvajt sa bijelim betonskim neboderima kako bi netko očekivao s obzirom da je riječ o glavnom gradu kraljevine na modernom glasu, gradu kojeg smatraju najzapadnjačkijim u regiji i tepaju mu ”novi Beirut”. Postoje kvartovi koji opravdavaju ove tvrdnje, svakako, no palestinski doseljenici udarili su biljeg u grad šarmantnim improvizacijama i nije-mi-se-dalo rješenjima karakterističnim za Arape.

Tu su tisuće kabela u zraku između zgrada poput zapetljanih slušalica, robe naslagane više ispred dućana nego u njemu, ručno ispisane reklame i oglasi na šarenim A4 papirima, vreće sa smećem pobacane unaokolo, balkoni izgrađeni na balkonima, DIY limena stubišta za privatan ulaz na drugi kat zgrade, milijuni grafita i plakata umjesto fasada, resice i šarene trakice okačene na konop u ovo ramazansko slavljeničko doba, deke i ručnici priklješteni u prozorima auta da donekle pomognu od vrućine, Jordanci koji spavaju u sjeni palmi i krate teške dane posta… I naravno, jordanske zastave u svim proporcijama – ponos kakav je gotovo iščeznuo u staroj Europi ovdje zaskače iz svakog ugla: boje kalifata, uspomene na arapski revolt i pan-arapske čežnje, simboli iz kojih odzvanja kuranska sura Al-Fatiha i ukršteni mačevi pod krilima orlova koji podsjećaju na moćno zaleđe – kralja i Boga.


Promatrajući ulični noćni život kada post završi – koji je uistinu život u punom smislu riječi – padala mi je na pamet samo jedna riječ: familijarnost. Ulični metež, majke koje vuku djecu za ruku, očevi koji sa strane vječno nešto kombiniraju s ujacima i braćom, obitelji na dekama u travi uz otvoren gepek auta koji služi kao kuhinja. Svi su međusobno umreženi nestašlucima najmlađih koji bosi pretrčavaju od jednih k drugima dok tinejdžerski dio obitelji malo nemoćno škica i vjerojatno priželjkuje da i oni mogu istom lakoćom otrčati tamo, ili nekome, zanimljivijem. Nema nekog naročitog bontona niti obaziranja na formalnosti: konobar dobacuje arapski kruh na stol poput frizbija, muškarci izlaze van u klompama i sandalama svojih žena, sjedi se po betonu i cesti, cijene se određuju proizvoljno, a tako se i ponaša u prometu, mašala.

Kada bi barem Zagreb imao hrabrosti tako neapologetski živjeti svog toplijeg, balkanskog sebe umjesto da se turistički ušminkava i propada u sluganskom nastojanju da bude mali, već viđeni, Beč. Sav taj žamor, glazba, trubljenje automobila, povici iz dućana otvorenih do dugo u noć, zaliveni nasmješenim pozdravima prolaznika, tako tipičnim za ova podneblja: ”Odakle ste? Ahlan wa sahlan, dobro došli u Jordan”.

”Min Kruatija”, odgovaramo znatiželjnicima. Stariji nas se sjećaju kao Jugoslavije i Tita, a moj drug koji je na Istoku ostavio srce i pola života rekao bi: ”Sjećaju nas se iz razdoblja kad smo i mi sami znali tko smo”.

Petra, Jordan

Daleko od tog da Jordan nema tu kicošku crtu: prošetajte zapadnim dijelom grada ako vas je volja dehidrirati na asfaltu – tu su ambasade, shopping i business centri, široke ceste i mase automobila u koloni, betonski i stakleni hramovi, masovne nove zgrade, nepristupačna dvorišta i škrti trotoari. Tu prestaju načičkani dućani i roba na cesti te počinju Zara, Guess, Mac, Swarowski. Umjesto vragolastih švalera i cjenkanja dočekat će vas customer service zapadnjačkog tipa, mlad i uredno ošišan zgodničak u odijelu s leptir mašnom i usiljenim osmijehom: ”Ako išta trebate, moje ime je Muhamed i tu sam Vam na raspolaganju. Želim Vam ugodnu kupnju”. Ovdje je Luka Modrić zamijenio Tita.


Me no Ramadan, me enjoy

Šarenilo profila došlo je još više do izražaja u ovo ramazansko doba. Neki taksisti će te pristojno prevesti do lokacije ali te neće ni pogledati dok slušaju radio Qur’an, a ima i onih koji će ti ponuditi cigarete, svoj mobitel za puštanje glazbe i s osmijehom napomenuti ”me no Ramadan, me enjoy!”. Ima onih koje ni post ni Allah neće spriječiti u švalerisanju, ali i onih koji će prosiktati ”Ramadan” u prolazu jer hodaš u pripijenoj majici. Kao da vjerske stege dovode do kipljenja koje se prelijeva po ulicama u vidu dobacivanja – onog kojeg bi Zapadnjak nazvao ili seksualnim ili talibanskim uznemiravanjem.

Iako to nije bilo očekivano u turističkoj zemlji turista u vrućim hlačicama i vina po kafićima, trudile smo se držati prividnog posta pred lokalcima na ulicama. No kad mi je u privatnosti skrivenog parkića jedan slučajni prolaznik dignuo tlak anti-cigaretnom prodikom, zgrabila sam Jasnu pod ruku: ”Sad idemo u katoličku crkvu odmorit. Tamo svi puše.”

Jasna, i sama muslimanka, gunđala je putem: ”Vidiš, on je upravo ovim komentarom izgubio svoj Ramazan. Ako uopće posti, jer ti najglasniji su najlicemjerniji. Poanta Ramazana i posta je da otpustiš gnjev, tražiš mir i oprost, obnoviš svoj osobni odnos s Bogom. To je privatna stvar. Čim je on podviknuo i pokazao srdžbu, on je izgubio svoj post.”

I u dvorištu katoličke crkve muškarci i žene su bili nekako odvojeni nevidljivom rukom, ali bar se moglo zapaliti. Časnu sestru zanimalo je od kuda smo i što nas je dovelo ovdje. ”Zanemarite to, cure. Zatucan mentalitet, neki jordanski muškarci su takvi”, rekla je. Sestro, da su samo jordanski, pomislih.

Jasna je djelovala snuždeno. ”Bez brige, za mene oni ne predstavljaju islam, habibti”, počeškala sam ju. Sjetila sam se opet iransko-američkog teologa Reze Aslana koji s nepobjedivo smirenim osmijehom tvrdi: ”Kakav si i sam, takva će biti tvoja vjera. U njoj ćeš naći opravdanje za ono što već postoji u tebi. Bog te ne čini zatucanim – ti već jesi zatucan.”

Petra, Jordan

U egzilu

Iftar smo slavili svake večeri u slavnom Hashimu, uličnom, narodnom restoranu. Naši konobari bi, spazivši nas dvije ulice dalje, s osmijehom mahali i pokazivali prstom na stol koji su nam pripremili. Svake večeri netko bi nam se priključio za večerom – obično neki drugi turisti da se popuni mali stol za četvero. Nekad su to bili tipični sjevernoeuropski turisti ”avanturisti” na kojima spretni kapitaliziraju vezanje palestinke oko glave, nekad Amerikanci s ogromnim fotoaparatima zadubljenim u mape i vodiče. Njemci zgroženi načinom na koji konobari u restoranu bacaju arapski kruh gostima na stol poput frizbija u prolazu. Bio je tu i talijanski par koji nije ni primjetio da deset minuta prije kraja posta nitko ne dira hranu na stolu, već su si dali oduška i tako sočno uživali u falafelu i humusu kraj dehidrirane i gladne publike da nisi znao bi li ih upozorio ili raznježeno pustio da uživaju.

Amman, Jordan

Jedne večeri kraj nas je sjeo pristojan jordanski bračni par i nakon prvih deset minuta ispitivanja terena povremenim plahim škicanjem, žena se toplo okrenula prema nama: ”Izgledate kao neke prekrasne glumice. Jako ste lijepe. Od kuda ste?”. Na spomen Hrvatske, ozarila se. Zna za Hrvatsku, Srbiju, Bosnu i bivšu Jugoslaviju. Prekrasna zemlja, prekrasni ljudi. Nakon dugog razgovora zaključujemo da Balkance i Arape vezuju mediteranska krv, strastvenost, gostoljubivost i toplina – zato se uglavnom dobro i slažemo. A i skromni smo, vidi se.

”Vi ste oboje iz Ammana?” – pitam ju.

”Da ali mi smo zapravo Palestinci. A vi ste prvi put ovdje? Na Bliskom istoku?”

”Prvi put u Jordanu, ali bila sam u Palestini prošle godine.”

”Ozbiljno? Gdje točno?”

”Khalil, Betlehem, Jerihon, Jeruzalem…”

Zastala je i nakon par sekundi raznježenog pogleda samo rekla: ”Puno vam hvala na podršci.”

Nakon večere pozdravili su nas i otišli, a mi smo ostale do u noć. Dojmile su nas se njihova ganutost i otvorenost. Tužan podsjetnik na ”unutarnji egzil” u kojem žive Jordanci – dijelom beduini bez domovine, dijelom Palestinci koji žive ovdje, ali u mislima se uvijek vraćaju svojoj pravoj kući. Jordanski pjesnik Ibrahim Nasrallah bez okolišanja je Jordan nazvao ”nepotpunom domovinom u kojoj smo ništa više osim ratnih zarobljenika”. U regionu koji djeluje kao zaraćen mravinjak, Jordan djeluje kao gotovo politički sterilna i sređena kraljevina sposobna kupiti socijalni mir – pa eto, i on je naslijedio svoju tugu iz prošlih vremena. Prenuo nas je traskavi zvuk nimalo elegantnog raspremanja stolova.

”Ajde idemo. Ya Fadli, možemo platiti?” – pitale smo konobara.

”Ne trebate, onaj par koji je sjedio s vama je platio i za vas” – nasmješio se i otišao.

Amman, Jordan

Na pustinjskoj cesti

Put koji vodi do Petre posebno je lijep. Ime ceste govori sve: Desert highway. Jedna je od dvije autoceste koja siječe Jordan smjerom jug-sjever i pruža pogled na jedno prekrasno ništa. Od prirode, pijeska i kamena, sve djeluje spokojno i mrtvo – uostalom, tu je i Mrtvo more. Tek poneki usputni dućančić nalik trafo-stanici okićen s par lampica nagoviještava Ramazan i činjenicu da tu netko možda živi. Ti dučančići doduše nisu radili, što nije promjena u skladu s Ramazanom jer većina prolaznika ovdje preferira noćna, svježija putovanja slabo ili nikako osvijetljenim cestama umjesto prženja na suncu tijekom dana, pa je i radno vrijeme prilagođeno njima.

Nekada su ovdje koračali rimski trgovci i vojnici, a vidljiva je i pruga koja je pratila smjer hodočasničkog kretana za Meku u Saudijskoj Arabiji. Danas cestom gaze uglavnom kamioni prema lučkom gradu Aqabi ili jednom od depresivnih industrijskih postrojenja okolo. Pogled u sumračno ništavilo stvara neki onozemaljski osjećaj smirenosti i odjednom sve sjeda na svoje mjesto.

Vozač Amar nas nudi keksima koje je spravila njegova žena i komentira odnos gradova poput Ammana i sela: ”Kad odete u manje mjesto, naići ćete na najvelikodušnije ljude na svijetu. Sve će vam dati i ništa neće tražiti zauzvrat. Nedavno sam bio u regiji Said u Egiptu. Kada tamo dođete kao stranac, oni će biti ponosni ako vam mogu pomoći. Odbili su uzeti išta od mene, a sami nemaju mnogo. To vam je uvijek tako – oni koji nemaju će podijeliti s tobom, a oni koji imaju… Pa, teže. Zato i imaju, ali nisu sretni ljudi. Said na arapskom i znači: sretan.”

Iz kontemplacije me prenuo prizor policijskog auta i prevrnutog kamiona uz cestu. Krv na cesti već je bila skorena pod jakim suncem, a smrskana kabina nije ostavljala puno nade. Činilo se kao da bi samo čudo moglo spasiti vozača od smrti ovdje u pustoši, prašini, usred ničeg. Bio je to bljesak podsjetnika koliko je život grub i težak, i koliko brzo prođe.

Mnogi od nas ne znaju uživati u sadašnjem trenutku i prihvatiti strašnu spoznaju da su neke stvari van naše kontrole. Arapi to prihvaćaju i prepuštaju Bogu. Zato i ginu toliko u prometu, valjda. Sami kažu kako onaj tko teži razumijevanju i kontroliranju svega, umire u ljutnji.

Amman u usporedbi s gradovima u regionu ne pršti tako važno poviješću, znamenitostima na svakom ćošku, mirisima začina, pa čak ni tragovima sukoba, ali baš ta pustinjska jednostavnost podsjeća na ljepotu malih stvari i njihovu dovoljnost.

Napuštajući Amman u svom ramazanskom sjaju, razmišljala sam o Jasninom tužnom izrazu ”Ramazan je vrijeme zahvalnosti i skromnosti” onog dana, o lokalcima koji nadmoćnom smirenošću dočekuju poneki podsmijeh ili predrasudu stranca, o časnoj sestri, palestinskom paru i svim dobrim ljudima koji su nas objeručke ugostili. Najviše sam razmišljala o dosadašnjim putovanjima koja su svaki put pokazala da smo svi isti, samo pronalazimo različite načine za nositi svoje psihološke kofere. Putovanje je jedan od tih načina, vrsta bijega i prolaženja bez pripadanja, lijek i ovisnost.

Vidjeti sebe u drugima, shvatiti ovaj svijet kao prolaznu postaju i učini ju dobrom sebi i drugima na istom putovanju, poruka je hadisa ”Budi na ovoj zemlji kao da si stranac ili putnik”, i nešto zbog čega je i Željko Malnar pisao upravo u ovim predjelima kako je ipak počeo ”vjerovati u ovaj svijet, vjerovati da je od Boga”.

Amman, Jordan

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*