Dođite na Ivanščicu, rekli su, bit će ugodna šetnjica, rekli su. Zagorska planina – zvuči tako blago, Ivanščica – zvuči tako ljupko. E pa nije bila 😀 No, počnimo redom pa ćemo otkriti krivca, valjda.
Riječ je o najvišoj i najvećoj planini Zagorja, s vrhom na 1060 metara, duljine 30 i širine 9 kilometara.
Naša ruta bila je ova: Belec – Belecgrad – Babin zub – Belige – Ivanščica. Što će reći: od Beleca treba doći do mjesta Juranščina gdje završava asfaltna cesta. Od tamo, kažu, možete i autom do planinarske kuće Belecgrad, ali kako je baš tog dana u selu bila neka radna akcija u hrpi blata, mi smo se parkirali na padini nečijeg dvorišta (uz dozvolu, naravno :D) i krenuli pješke.
Ivanščica: što se krije iza imena
Na početku staze nalazi se mala planinarska kuća Belecgrad. Bilo je rano jutro, bez igdje ikoga, pa smo odlučili na svježem zraku u zelenilu popiti kavu. Odmah smo lajkali kućicu jer nema produžene kave – samo turske <3 (u podnožju bedema koji su štitili od Turaka). Čekali smo ju deset minuta jer je „voda morala zavrijet“ 🙂
Kad smo kod vode – Ivanščica je bogata vodom: ovdje ćete vidjeti mnogo pitkih izvora, poput onog rijeke Krapine ili rijeke Lonje. Zbog toga je nazivaju i spremnikom pitke vode.
Iako ljepota prirode navodi na ideju da je Ivanščica ili Ivančica dobila ime po slatkom cvijetu, to nije tako. Ime je dobila po rimokatoličkoj bratovštini Ivanovaca (Hospitalaca), danas poznatijoj kao Malteški red. Vjerovalo se kako štite ovo područje od zlih sila i coprnica. Ironično je da možete čuti kako Ivanščicu neki zovu „zagorskim Klekom“ – a Klek bio leglo coprnica!
Zanimljivost: Ivanovci su osnovani u Jeruzalemu s ciljem pomaganja bolesnima – naročito hodočasnicima i križarima. Bilo je tu svećenika, bolničara ali i oružanih boraca. Po dolasku u Hrvatsku, u 12. stoljeću dobili su velike posjede na Ivanščici. Djelovali su do 17. stoljeća, ali i danas postoje u svijetu. Štoviše, imaju atribute države, stalni su promatrači u UN-u i imaju diplomatske odnose s Hrvatskom. Uglavnom se bave medicinskom pomoći i humanitarnim intervencijama.
Soko zove orla, prijem
Nakon Ivanovaca, dolaze ne tako friendly gosti. Provale Tatara i kasnije osmansko drmanje Europom natjeralo je ljude u zaklon. Ivanščica je u tome imala važnu stratešku ulogu, a dokaz su ruševine Belecgrada kojeg srećemo putem.
Belecgrad je samo karika u lancu utvrda na Ivanščici. Rođen je negdje oko križarskih ratova, Džingis-kana i Marca Pola – neki tvrde u 13., neki u 14. stoljeću. Ono što se sigurno zna jest to da je izgrađen zbog provale Tatara, no srećom nije napadnut. Mudro je podignut na vrlo strmoj stijeni tako da mu se može prići samo s jedne strane.
Dobro se drži – vide se jedan cijeli zid, puškarnice, prozori drugog kata s pogledom na zagorska naselja pamtljivih imena: Donja Batina, Mače, Šipki, Samci, Tugonica…
Zanimljivost: Uz Belecgrad se veže i legenda o ljubavi Marije i Ivana u doba „vukova s istoka“ (Turaka). Slična mnogim drugim tragičnim ljubavnim pričama, samo što je ovdje Ivan taj koji je iz nižeg sloja. Siromah je službovao u vojsci Marijinog oca, plemića Tome koji ga je poslao u borbu (slučajnost? hm!). Ivan je poginuo u borbi, a plemkinja Marija shrvana bolom „jedne se tople i zvijezdama obasjane svibanjske noći bacila s bedema Belecgrada niz najstrmiju stijenu i zauvijek okončala svoj život“.
Od ostalih gradova i utvrda (kaštela) na ovom području valja spomenuti: Loborgrad, Belagrad, Milengrad, Židovina, Oštrcgrad te najveći od svih – Grebengrad koji je nažalost izgorio u požaru.
Zanimljivost za sve Ilije Čvoroviće: na Ivanščici se nalazi i napušteni vojni objekt. Izgrađen je kao radio centar JNA krajem 1980-ih (kruže priče da je služio za špijuniranje), a za Domovinskog rata preuzela ga je Hrvatska vojska i koristila kao bazu za zimsku obuku. Otkako je rat završio – pogađate, propada.
Tragovi devedesetih: Jedna od brojnih ratnih nesreća odigrala se i ovdje, u mjestu Podrute (prema Novom Marofu). Prilikom pada helikoptera 7. siječnja 1992. godine poginulo je pet članova promatračke misije Europske zajednice. Srušila ga je JNA tj. major Šišić kojem je potom suđeno u odsutnosti. Tragičan događaj ipak je pomogao Hrvatskoj u stjecanju međunarodnog priznanja.
Moram priznati da nam je uspon do vrha bio jedan od malo težih, a nismo baš amateri. Djeluje dobroćudno, no Ivanščica je puna strmih stijena i taman kad si mislio da prilaziš vrhu – hop, spuštaš se dolje u nizinu i opet krećeš u penjanje.
No, stigli smo. Blizu vrha nalazi se jedan napušteni paviljon/kiosk o kojem nemam baš nekih informacija, pa ako netko ima, bilo bi to super 🙂
Na vrhu se nalazi razgledna piramida visoka oko 10 metara i televizijski odašiljač visok 60 metara. Tu je naravno i Planinarski dom Josip Pasarić.
Josip Pasarić (1860. – 1937.) je bio čovjek brojnih interesa: planinarenje, novinarstvo, književnost, politika… Od politike je izgubio mnogo živaca ali joj se često vraćao u želji za ostvarenjem hrvatske neovisnosti. Njegov posljednji angažman bio je u HSS-u čiji je bio zastupnik. Volio je i književnost, naročito slavensku tj. rusku. Zahvaljujući njemu imamo neke od prijevoda ruskih pisaca.
A sada, ono nama najbitnije: ljubav prema planinama. Pasarić je svojedobno bio predsjednik Hrvatskog planinarskog društva, te glavni urednik lista Hrvatski planinar. Njegov rad unaprijedio je planinarski pokret u Hrvatskoj, pa tako osim ovog doma po njemu ime nosi i jedan od Rožanskih kukova: Pasarićev kuk.
Što bi ta priča bila bez malo trača i domaće sujete? Naime, Pasarić je jedan kuk nazvao po HPD-ovcu Krajaču. Ovaj mu se odužio tako što je drugi kuk nazvao po Pasariću. Aww! No, njihovi rivali iz HTK Sljeme prevrtali su očima gledajući što se dešava: „Sjede za stolom, piju rujno vino i međusobno si dijele velebitske vrhove!“
Još jedna vidljiva tabla podsjeća na noviju povijest i borce-heroje Ivaneca, uz stihove pjesme „Moj grob“, Ivana Gorana Kovačića:
U planini mrkoj nek mi bude hum
Nad njim urlik vuka, crnih grana šum.
Nitko da ne dođe, do prijatelj drag,
I kada se vrati, nek poravna trag.
Od orhideja do bilja vukodlaka
Planinski pojas Ivanščice pokriven je uglavnom gustom bukovom šumom. Možda ne biste to očekivali od ovako blage planine (nismo ni mi) no u njoj ima vrlo strmih dijelova, čak i golih stijena. Južna strana je ipak pitomija jer se zagorski brežuljci postepeno nižu prema planini.
Iako se Ivanščica može pohvaliti brojnim vrstama orhideja, pozornost su nam je privukla jedna opaka biljka. Točnije, pozornost na nju nam je privukao Anton Rudan, lovac na bilje.
U serijalu Lovac na bilje – Ivanščica, Rudan pokazuje raznolikost flore na Ivanščici i uporabe njenih biljaka u kućanstvu i medicini. Spominje se i žuti jedić, jedna od najotrovnijih biljaka. Navodno i sam dodir rukom može biti koban, a u predajama su ga koristile vještice. U modernim pričama koriste ga vukodlaci iz Harry Pottera! No, sad zaozbiljno: u srednjem vijeku je bio zabranjen za sadnju, a koristili su ga kitolovci za omamljivanje kitova.
Nemojte da vas to obeshrabri – samo neka bude podsjetnik da ste u prirodi gost koji poštuje njene zakone i ne gura prste gdje im nije mjesto 🙂
Kao što rekoh, Ivanščica je zvučala ljupko dok nas nije istrenirala do vrha. Zaključak: ne podcjenjujmo Zagorje i njegove planine 😀 Doduše, vjerojatnije je da smo nakon par tjedana izolacije samo malo ispali iz forme. Vratit ćemo joj se opet pa procijeniti.
