Istanbul, Grand Bazaar: Između Orijenta i stvarnosti

Putopis je originalno objavljen na portalu maz.hr. Uz njega je objavljen i putopis Cigani u Istanbulu.

”Čekaj, je li ovo sad Grand Bazaar?” – ”Pa valjda je, vidiš da je sve puno dućana.” – ”Da, ali ne kužim je li to to ili ih je Grand Bazaar samo progutao.” – ”Ajde hodaj dalje pa ćemo vidjeti.”

To još ne znamo, ali nalazimo se u okrugu Grand Bazaara čiji dućani sadrže uglavnom svakodnevne potrepštine po jeftinijim cijenama, namijenjene širim masama i lokalnim stanovnicima kako se ne bi radi toga morali probijati kroz more turista i stajati u redu da bi prošli kroz metal detektore na ulazima u zidine Grand Bazaara. Poput nas.

Konačno, dolazimo pred zidine čije je gradnja započela sredinom 15. stoljeća nakon otomanskog osvajanja Konstantinopola i potrajala dobrih 300 godina. Ne bez razloga, trebalo je to i izgraditi: današnjih šezdesetak ulica i preko 4 000 dućana u koje dnevno navrati i do 400 000 posjetitelja – pola stanovništva Zagreba samo u šopingu, crno ispod nokta za Istanbul sa svojih 15 milijuna stanovnika.

Grand Bazar, Istanbul, Turska

U svoje doba bio je i veći, kruže priče o džamijama, izvorima vode, hamamima, školama i džamijama, tisućama manjih dučanćića, radionica i drvenih kabinetića iza bazarskih bedema. Bazar se otvarao s jutarnjim zvukom ezana, a kupovina je bila stvar opuštenih pregovora uz turski čaj ili kavu.

Par stoljeća kasnije, stojimo u redu ispred metal detektora na ulazu. ”Jesi vidjela onaj dućan s oružjem točno prije ulaza?” – ”Da, haha, a znaš šta sam još vidjela?” – ”Šta?” – ”Neki tip je sad brzo uletio mimo detektora i izvadio pištolj otraga iz hlača. Ali se sagnuo, otvorio ovaj kabinetić, zamotao ga u ručnik, izvadio drugi pištolj i brzo ga ugurao u gaće. Mislila sam da je civilac ali nekako se previše trzao i gledao okolo.” – ”Ma da? Di je?” – ”Nemoj ga gledat!” – ”Možda je nervozni civilac.” – ”Evo sad on gleda mene i smije se.” – ”Onda dobro.”

Još od pred-islamskih i plemenskih vremena bazari su bili sigurna utočišta u koja se nije zalazilo s oružjem – trgovina je bila žila kucavica društva, pa je njena sigurnost značila sigurnost svih. U trgovini su se sretali Turci, Židovi, Indijci, Perzijci, Arapi i drugi, religija nije bila uvjet, a članovi cehova su se ponašali poput velikih obitelji.

Büyük Valide Han svjedok je tome: kad je u 19. stoljeću dotad mala perzijska zajednica ojačala i brojčano porasla, ovaj karavan-saraj im je postao dom, a obitelji koje su ovdje radile i živjele bile su jedna od spona Irana za Zapadom i liberalnim idejama. Danas je on samo derutna zgrada, lovina znatiželjnika koji ju znaju pronaći i za sitnu bakšu užicati lokalca da im otvori zahrđala vrata do krova odakle puca pogled na Bospor, a Istanbul je na dlanu (tko je osjetio fragilnost i zanemarenost krovova bazara, vjerojatno je negodovao i coktao gledajući scene iz Skyfalla u kojima se James Bond nadmudruje motorom po slomljenim ciglama krovova Grand Bazaara).

U tim razmjenama formirani su redovi dućana kakvi su očuvani do danas: slični proizvodi koncentrirani su na istom mjestu po kojima se ono razlikuje od drugih – tekstil, koža, nakit, suveniri, zlato i srebro, začini, lampe, cipele, kućanski aparati… A kako bi se zadesilo da je jedna društvena skupina ”jača” u nečemu, redovi su se poistovjećivali s njima, primjerice bazar začina koji je danas poznat kao ”Egipatski bazar”.

Bazar, Istanbul, Turska

Upravo je raspored dućana omogućavao veću sigurnost u slučaju krađe (koja je bila vrlo rijetka i izazivala zgražanje) ili nesreće, te regulaciju cijena i etičkog poslovanja: čuvarima bazara bilo je tako lakše uočiti tko odskače i ne drži se pravila. Jedan od najbitnijih postulata prilikom poslovanja, barem do sredine 19. stoljeća, bila je etičnost: materijalizam, neiskrenost i nemilosrdnost smatrani su ponašanjem nedoličnim islamskoj vjeri, a ljudski odnosi i međusobno poštovanje bili su bitniji od profita.

Prorok Muhamed, i sam trgovac, osudio je pred-islamsko poslovanje kao neetično i nepošteno prema siromašnima: umjesto beskrajnog zgrtanja bogatstva, naglasak se premješta na osobni odnos s Bogom i islamskom zajednicom. Čuvari bazara su imali dužnost podsjećati trgovce na to i saslušati pritužbe klijenata ukoliko bi netko prekršio pravila. Nije bilo neuobičajeno da, ukoliko jedan trgovac ima puno mušterija ili narudžbi za izradu nekog proizvoda, dio mušterija preusmjeri tj. ”donira” svom susjedu. Upravo je reputacija prodavača bila najbolja reklama njegovog posla.

Bazar, Istanbul, Turska

Nobody else would be here on Saturdays…

Izlazimo na cigaretu prvom prilikom, ugledavši izlazna vrata i poznate senzore za oružje na ulazu, jer tko zna kad će druga, jednom kad se izgubiš u labirintu đinđi, ”besplatnih” slatkiša za degustaciju i prodavača kojima je samo kontakt očima zeleno svijetlo za uletavanje. Uzimamo pauzu i stojimo vani s cigaretom, kraj hrpice smeća po kojem prevrću mačke. Poneki Turci iz lokalnog kafića nas kriomice pogledavaju ako su u razgovoru uz šalicu čaja, malo besramnije zadržavaju pogled samotnjaci koji lijeno otpuhuju nargilu. Većina nas ipak ne doživljava, uvjeravamo se da je to zato što smo se potpuno uklopile u ovaj grad, naravno. Iza nas, potpuno nenametljivo, male stepenice koje naizgled vode na neatraktivan plato sa štandovima većinom nama nerazumljive turske literature, starih knjiga i povijesnih karti. Hajde, dok ispušimo da prošećemo. Štand po štand, skrećemo u malu uličicu i zalazimo sve dublje dok se odjednom ulica ne otvori u malu oazu: antikvarijat u dvorištu. Predah od turističke atmosfere, zelenilo i tišina, mačke se lijeno izležavaju na podu, čak ni prodavači ne iniciraju razgovor već sjede u miru svojih dućana.

Bazar, Istanbul, Turska

Mala oaza nosi ime Sahaflar, po nazivu za stare trgovce knjigama koji su nekada bili vrlo cijenjeni majstori u svom poslu: visoko educirani, pripadnici ceha i s posebnom dozvolom za bavljenje tim poslom. Prve knjige bile su vjerske prirode, otomanski manuskripti i povijesne karte, a prodavale su se u medresama četvrti Fatih, u vrijeme prilagođeno molitvama u džamijama.

Ispod drveća između kojih visi turska zastava, bista posvećena Ibrahimu Muteferikki – ugarskom studentu koji je krajem 17. stoljeća završio u osmanskom zatočeništvu, da bi na kraju prešao na islam, naučio turski i zadužio svoju novu zemlju štampajući 1732. prvu knjigu u Turskoj: arapsko turski riječnik. Za to je najprije morao osigurati dozvolu Sultan Ahmeda III. Unatoč pritisku tadašnjih kaligrafa, uspio ga je uvjeriti u prednosti štampanja: korisnost u edukaciji, očuvanje i povratak izgubljenih ili oštećenih manuskripta, lakšu mogućnost ispravljanja grešaka i ono što je smatrao najbitnijim i konačnim ciljem – ”odglupljivanje” naroda i jačanja carstva putem edukacije.


Pozapadnjačenje, ”prodaja puževa u muslimanskoj mahali”

Cilj izgradnje velebnog bazara bio je potaknuti istanbulsku ekonomiju (danas bazar zapošljava oko 20 000 ljudi), što je uspijevalo do 19. stoljeća kada je došlo do razvoja sredstava za masovnu proizvodnju ali i tekstilne industrije na Zapadu. Pro-zapadnjačka buržoazija istisnula je tada male turske proizvođače zajedno s grčkim, židovskim i armenskim čiji se proizvodi počinju smatrati zastarjelima. Razmjena s europskim zemljama značila je i prodor zapadnjačkih ideja o arhitekturi, estetici i trgovini, a ekonomska i tehnološka nadmoć Zapada nad Istokom naročito se isticala na svjetskim sajmovima.

Grand Bazar, Istanbul, Turska

Dotadašnji maleni i zbijeni dućani bazara s mračnijim i dostupnijim interijerom stavljali su naglasak na prodavača i njegove sposobnosti da posluži mušteriju koja bi stajala izvan dućana. Mušterija se morala oslanjati na prodavača budući da nije raspolagala s toliko informacija o robi, pa je tako zajedničko ispijanje čaja ili kave bio normalan dio procesa kupovine koji je ovisio o odnosu i povjerenju prodavača i kupca. Jednom uspostavljen, njihov odnos je jačao shodno kvaliteti usluge, cijeni, a često i vjerskoj, etničkoj i susjedskoj solidarnosti (sjetimo se da je reputacija prodavača bila njegov jedini marketinški alat).

No, nakon što su zapadnjačke ideje prodrle na istok, zajedno sa širokima avenijama, modernom infrastrukturom i novim sadržajima u gradovima, mijenja se i izgled bazara. U toj reorganizaciji dolazi do otvaranja nebu, tj. zraku i dnevnoj svijetlosti, hodnici postaju vizualno širi i otvoreniji, prevladava zakon simetrije, a dućani se otvaraju kupcima: stakleni izlozi u kojima je transparentnije poslagana roba mame kupca da uđe u dućan.

To je isto ono doba u kojem Flaubert pohodi istanbulske kupleraje i sanja o preseljenju ondje, ”gdje će si kupiti jednog roba”, a Gautier piše zakulisne putopise i zanosi se ovom ”babilonskom kulom”. Doba o kojem će kasnije pisati Orhan Pamuk kada spominje neizostavni ”huzun” – duševno stanje, osjećaj tuge zbog umiruće kulture i propasti Carstva. Istočnjaci se suočavaju s europskim predodžbama o sebi što utječe i na njihovo vlastito viđenje sebe: ”Većinu vremena, nisu Europljani ti koji nas omalovažavaju. Kad pogledamo njih, mi smo ti koji počinju omalovažavati sami sebe”. Nadolazeće pozapadnjačenje Turske poistovjetit će sa željom za odbacivanjem bolnih uspomena umjesto željom za modernizacijom.


Između Orijenta i stvarnosti

Danas je Grand Bazaar jedna od top TripAdviser atrakcija, must-see svakog turista u Istanbulu, meta onih travel blogera sa zapadnjačko-turističkom vizijom Orijenta, leglo jeftinih suvenira i Disney verzija sultanskih likova za naivne strance. Ali on je puno više od toga: kroz povijest je spajajući ljude istoga grada – muškarace sa ženama, nomade s građanima, građane s vlastelom, lokalne stanovnike sa stranacima, Istok sa Zapadom – spajao civilizacije i svijetove.

Kada vas trgovci pitaju odakle ste i vi kažete Bosna/Hrvatistan/Srbistan (Bosna ako želite unijeti ekstra emocije u razgovor i brže doći do popusta), nije rijetkost da uzvrate s: ”Bok! Kako si?” ili da nabace nekoliko rečenica na ”našem”. U razgovoru s nekima otkrili smo zajednički rod i koljeno, a u bazarskoj vrevi naletili i na živuće Jugoviće uz obostrani prolom oduševljenja ”hjaaaa, od kud vas?”.

Novi komercijalni centri podignuti u novim četvrtima preuzeli su velik dio biznisa na sebe i najavili jedan novi svijet i novu stvarnost. Pa ipak, duga prijateljstva i neki stari obrti na bazaru i dalje postoje – samo ih treba pronaći. Ritam života je, unatoč pritiscima koji nadiru, i dalje ležerniji. Makar jedan dan proveden tamo, čas u vrevi bazarskog labirinta i usputnim razgovorima, čas u satu tišine uz kavu u lokalnom kafiću, pružit će sliku grada, njegove povijesti, svakodnevice i ljudskih odnosa živopisnije i bogatije nego što bi to mogao posjet ma kakvom god muzeju.

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*