Pod lipama, jablanima, platanama i kestenjem, aristokratski Zagreb tiho se prelijeva u radnički. Cupkanje potpetica i sudaranje šoping vrećica iščezava kako se Jurišićevom ulicom približavamo Trgu hrvatskih velikana.
Uz zvuk prskanja vode i škripe tramvajskih tračnica, otvara se put prema istočnoj polovici grada: socijalističkim zgradama, staroj džamiji, polupraznim izlozima Zvonimirove… Ulice prekriva nostalgija kojoj, Bogu hvala, još nitko nije stavio mašnu na glavu i gurnuo ju u finalnu turističku rasprodaju.
Najzeleniji dio oko stare džamije (jer ona odavno nije zelena kao što je bila – ni u religijskom, ni biljnom smislu), jest Park kralja Petra Krešimira IV. Znaju ga zagrebačka omladina koja bi se ovdje obložila prije koncerta u Tvornici, knjiški moljci jer je knjižnica Božidara Adžije jedna od najbogatijih u gradu, kumice s bivšeg placa na Branimirovoj…
Možda zvuči neobično, no ima Zagrepčana – pa čak i među navedenima – koji ne znaju za poseban kutak ovoga parka: fontanu zvanu „Kozmički ciklus vode“. Ušuškana je u zelenilo parka i zaštićena ogradom pa nije lako uočljiva – a tu je! U centru grada, na Trgu kralja Petra Krešimira IV, već skoro cijelo stoljeće.
Egzotična i romantična, meni najljepša fontana Zagreba ima posebnu draž jer najavljuje istočnu polovicu grada. O njoj ne treba trošiti mnogo riječi – za one koji ju poznaju, već ima posebno mjesto u srcu, a za one koji ju još ne znaju, neka slike govore. Oaza idealna za osvježenje, noćne nježnosti, meditaciju, nostalgiju… Na što i upućuje njeno ime, Kozmički ciklus vode.
Da li je do djetinjstva provedenog u ovom dijelu grada, tetinih priča kako je u ratnoj 1993. ovdje zaglavila odsječena od obitelji i pod najvećim snijegom kojeg je vidjela u životu, probijajući se do vojnika da joj srede telefonsku vezu jer joj se preko granice rodio nećak, naslovnice Filigranskih pločnika koji su nam kasnije svirali u pozadini buntovnih godina… Ili ovaj dio grada zaista ima romantičnu dušu – ne znam.
No, drago mi je vidjeti da se ovaj kutak održao unatoč kozmetičkim zahvatima u okolici, koje nećemo komentirati. Ne samo da se održao, već je zahvaljujući inicijativi volontera-entuzijasta iz 1postozagrad, obnovljen te vraćen u funkciju nakon dugo vremena.
Saša Šimpraga, osnivač platforme, opisuje kako su nekad bazenom plivale ribice i raslo vodeno raslinje, a voda je bila i pojilište za ptice i druge životinjice. Smatra da je šteta što se park zaključava noću jer možda ljubavni par poželi u ljetnim mjesecima sjediti u njemu u ponoć…
Koliko je lijepo što netko o tome (još) razmišlja? Na zaklonu romantičnih duša zahvalit ćemo susjedu Slovencu, Cirilu Jegliču, te nestašnom arhitektu Josipu Seisselu iz Krapine koji je radio i na Studentskom gradu, Maksimiru, Dotrščini…
I nek nam živi, živi njihov (g)rad ❤️
