Bili smo u Blatu i izašli čisti – sto puta je već ispričana fora na Korčuli. No, kako drugačije započeti priču o malom mjestu poznatom po specifičnom humoru? Prošećite ulicama grada gdje veseli penzioneri bacaju forice s klupica i bit će vam jasno zašto se baš ovdje održava festival Dani smiha.
Društveni život slijeva se kao u korito na glavnu ulicu Zlinje. Zelene krošnje lipa se nad njom nadvijaju poput zavjesa nad pozornicom, pozivajući mještane na ćakulu u hladu. Posađene su još u doba Austro-Ugarske i čine drugi najdulji red lipa u Europi, nakon berlinskog Unter den Linden.
U želji da bolje upoznamo Blato, uputili smo se prema Etno zbirci Barilo. Vidjeli smo korčulanskih muzeja i izložbi – od „ozbiljnog“ Arheološkog muzeja do Muzeja Marka Pola s gusarskom vibrom – no nismo znali da će baš ova intimna zbirka uspomena, ispričana s toplinom kakvu samo baka ima, ostati jedno od najugodnijih iznenađenja našeg ljetovanja.
Etno zbirka Barilo: Priča o našim ljudima i jednom vremenu
Vrt kuće Barilo bio je prazan, a vrata širom otvorena. Tišinu je presjekao lavež psića s balkona, poput zvona na recepciji, i u to je izašla domaćica: sitna, plava, simpatična gospođa najslađeg imena – Vesela. Upoznali smo se i povela nas je u detaljni razgled galerije. Koje ugodno iznenađenje, nismo mislili da ćemo imati vodiča.
Čim smo prešli prag, znali smo da je u zbirku uložen ogroman trud. Dostojna je muzeja, samo je time toplija jer se nalazi u kući u kojoj je doista živjela obitelj Marinović Barilo, kojoj je većina stvari pripadala.
Zbirka započinje sobom u kojoj upoznajemo nekadašnji rad i život na zemlji, sa zemljom. Čekići, potkove, stara peć, kuhinjski pribor, razni alati i humana mišolovka… Svaki predmet ima svoju priču, a gospođa Vesela rado će vas izazvati na mali kviz pogađanja što je što i čemu je služilo.
Život prije sto-dvjesto godina nije bio lak, ali snalazilo se. Blaćani su se najviše bavili brodogradnjom, pomorstvom i poljoprivredom, a furešti i gradska djeca otkrit će značenje imena Barilo. Bila je to bačva u kojoj se solila riba. Kako su preci naše domaćice bili bačvari, otuda i nadimak – Barilo.
Do sredine 19. stoljeća nije bilo masovnijih iseljavanja. Odlazili su uglavnom brodograditelji i pomorci radi veće zarade, a velik dio njih otišao je u Egipat kada je 1850-ih počela gradnja Sueskog kanala. U spomen na korčulanske ruke koje su gradile jedan od najvažnijih puteva svijeta, na zidu stoji uokvirena motika kojom je građen Sueski kanal. Jedan povratnik donio ju je s dalekog putovanja, s kojeg se mnogi nisu vratili (između ostalog, u Egiptu je tada izbila kolera). Teški uvjeti odredili su i ovu skromnu uspomenu – simbol svega što je radnik, kao u pjesmi, u tuđini imao: srce, ruke, lopatu.
„Generacija moje bake živjela je u puno bogatijim vremenima…“
Sve u svemu, druga polovica 19. stoljeća bila je dobro vrijeme za naći se na Korčuli. Gljivica iz Amerike stigla je na stari kontinent, uništivši talijanske i francuske vinograde. Kolo sreće okrenulo se u korist otočana: Dalmacija je ostala netaknut izvor vina za žedne diljem Europe i utaban je put do dobre zarade.
Narod je od vinogradarstva živio tako dobro da su mnogi odustali od emigracije, a u jednom periodu su krčili šume i okanili se maslina da bi se posvetili vinogradarstvu.
„Pogledajte ovaj stari ekspres lonac“, pokazuje gospođa Vesela i objašnjava: „Nekad je to bila skupa i moderna oprema, koju je bilo teško nabaviti. Naši ljudi su u 19. stoljeću bili srednja ili viša klasa, jer su proizvodili vino u periodu kada ga u Europi nije bilo. Generacija moje bake živjela je u puno bogatijim vremenima od mojih.“
Sa zidova nas gledaju crno-bijeli članovi obitelji, uredni i dotjerani. Imali smo čast ući u prostoriju koja je nekad bila namijenjena samo uvaženim gostima. Prepoznat ćete ju po obiteljskim i povijesnim slikama (ne biste vjerovali da neke od njih nisu fotografije, već su iscrtane ljudskom rukom).
Starinski radio s police hvata pogled poput signala. Zamišljam nekadašnji isprekidani praskavi zvuk pri paljenju i hitove ’60-ih koji su se slušali u sobama i kafićima. Danas se vratio u modu s hipsterima, chabby chic i retro dizajnom, a cijene mu se kreću od 500 do 1 500 kuna, negdje i više. Vesela je dograbila žnjoru, ukopčala ga u šteker – i prasci odjeknuše sobom. Stari svirač ulovio je lokalnu radio stanicu koja je baš u tom trenutku puštala remiks Jefferson Airplanea.
U vitrinama skupi porculan, a na krevetu porculanske lutke. Oboje samo za promatranje i pokazivanje gostima. Da potvrdi kako je njena baka živjela bolje, Vesela pokazuje prstom na lutku i smije se: „Ona se s njima igrala, a ja sam ih smjela samo gledati.“ Bilo je to vrijeme prosperiteta i općeg napretka.
No, život ne ide uvijek ravnom cestom prema naprijed, kao dobar suputnik ili vodič. Nekad nam ispusti ruku i odluči vratiti se natrag ili skrenuti sa staze, ostavivši nas izgubljene nasred puta.
Kada je sunce zašlo na istoku
Peronospora je početkom 20. stoljeća pronašla put i u naše krajeve. Vinogradi diljem Dalmacije propadali su. U međuvremenu, francuski vinogradi su se već oporavili, a Talijani su sklopili povoljan ugovor za izvoz vina u Austro-Ugarsku.
Sjećate li se priče o Malom Grablju na Hvaru? Selo duhova postalo je takvo malo kasnije, ali iz istih razloga – bolesti vinove loze. A sve do tada, po Dalmaciji se sijeku masline i smokve kako bi se posadilo još loze. Vjerovalo se kako je od vina živjelo čak 3/4 stanovništva.
O povijesnoj prekretnici govori obična crno-bijela fotografija, uokvirena na zidu iznad ormarića koji čuva stare knjige i duhan za lulu. Uspomena je to na najtužniji dan u povijesti Blata.
Tog proljetnog dana, 21. travnja 1925. iz Prigradice je za Brazil isplovilo gotovo 1 200 stanovnika Blata. Stotine otočana ispratile su ih u suzama, a korčulanski župnik je naredio da zvone zvona u znak pozdrava.
Jednom odlazi svako
Putem svog života
Na rastanku samo srce kaže
Ja ću se vratiti…
A sad adio, a sad adio
I tko zna gdje, i tko zna kad…
U kutku sobe koja miriše na kožu i stare modne časopise iz Pariza, poslagani su trošni prekooceanski koferi. Nalik su onima kakve je u filmu Titanic nosila posluga svojim bogatašima – premda, bilo je Korčulana koji su, kao Jack, svoj život vukli u vreći zabačenoj preko ramena.
„Puno ih je išlo, malo se vratilo…“, uzdahnula je Vesela. Nakon što je na istoku sunce zašlo, a na zapadu svanulo, agencije su mamile mlade muškarce obećanjima o poslu i dobroj zaradi. Svoje majke i očeve tješili su da će sve biti dobro i da će se javiti kad stignu. Novac koji zarade omogućit će im dobar život, a dio će moći poslati i njima.
No, mnogi su se razboljeli već na putovanju preko oceana – uvjeti su bili loši, a brodovi pretrpani. Ništa bolje nije bilo ni po dolasku: teški uvjeti rada, loš smještaj i hrana… Štoviše, u Australiji su internirani u koncentracijske logore jer su bili državljani neprijateljske zemlje u Prvom svjetskom ratu. 1
„Radili su u rudnicima po 14 sati dnevno, a nisu bili navikli na rad na zatvorenom“, objašnjava nam Vesela. „Naši ljudi ovdje su radili na polju, na otvorenom. Razbolijevali su se i umirali. Za mnoge nikad nećemo saznati gdje su završili, jesu li se ikada snašli…“
Iduća generacija iseljenika stigla je na nešto bolje temelje. Udružili su se u lokalne zajednice i nastavili njegovati korčulanske običaje i kulturu (među njima i staru vitešku igru morešku). U spomen na njih, na zidu je okačena fotografija emigranata udruženih u „Social club Blato“.
Rasuli su se po cijelom svijetu, no njihova najveća kolonija bila je u Australiji (Sydney). Danas ondje živi triput više Blaćana i njihovih potomaka, nego u Blatu. Ovdje je, od nekadašnjih 10 000, danas ostalo svega 3 000 stanovnika.
Posaditi vrt znači vjerovati u sutra
Putovanje kroz povijest završilo je izlaskom iz kuće u zeleni vrt. Bio je to trenutak nalik onome kad nakon filma u kinu čovjek izađe iz dvorane. Još polu-zbunjenog i pod dojmom, zabljesne ga dnevna svijetlost i podsjeti da je život cijelo vrijeme tiho i mirno tekao dalje.
Mirisi kadulje, lavande, ružmarina, bosiljka i lovora vratili su nas u taj sadašnji život. Svijet ide dalje, u smjeru koji naši stari nisu mogli zamisliti.
Talijani i Nijemci umjesto s puškama, danas dolaze s fotoaparatima i plaćaju da budu gosti. Moda i lutke za igranje više nisu ekskluziva – domaće klinke ih mogu pronaći u lokalnom dućanu ili skoknuti do Vela Luke. Sueski kanal ponovno je na naslovnicama svjetskih medija. Stigle su nove pandemije, a sada kad su lijekovi dostupniji nego ikad, mnogi su skeptični i ne žele ih. Život koji su nekada živjeli sada je nečija razglednica.
Pa ipak, radio upaljen nakon 60 godina još uvijek svira iste stare pjesme. Lipe cvatu, a oni koji su ostali, žive na ovoj zemlji i rade na njoj kao nekad.
Domaći likeri, suhe smokve, marmelade, mješavine čaja, morska Vegeta… Sve to radi gospođa Vesela, sama sa svojom sestrom, iz svoga vrta. Počastila nas je domaćim proizvodima iz svoje prirodne kuhinje, a inače ih možete ovdje i kupiti. Veselu nemojte odbiti kad vas počasti jer će vam reći dvije stvari. Prvo, pa od čega ćete se onda napiti? I drugo, ako ne probate specijalno blatsko piće, rakiju anižetu – niste ni bili u Blatu! 🙂
Uživali smo u njenom društvu, mediteranskom mirnom zraku, gutljajima rakijice, slatkom mesu smokve i mirisu melise pod prstima, a osjećaj da na otocima i moru vrijeme stoji, ili barem sporije teče, preuzeo nas je. U misli dolaze neke stare misli: „Loše vrijeme, teško vrijeme, to je ono što ljudi iznova i iznova često ponavljaju. Hajdemo živjeti dobro i vrijeme će biti dobro.“
Jednom odlazi svako
Putem svog života
Na rastanku samo srce kaže
Ja ću se vratiti…
Tako je pjevao veliki Oliver Dragojević čija je kolijevka bila brod na relaciji Split – Korčula. Odlazimo iz Blata cestom kojom smo došli i ispraćaju nas iste one lipe koje su ispraćale i mnoge prije nas.
Motivi otočnih pjesama često su odlasci, obećanja i čekanje. Dragi mediteranski pisac, Predrag Matvejević, piše: „Čini se da otočani imaju više vremena za čekanje od ostalih – čekanje je možda obilježje njihova vremena…“
Hoće li Blato dočekati povratak svojih ljudi i nove zlatne dane, to ne znam. No, najmanje što mogu je preporučiti jest da posjetite Blato i kuću Barilo ako se zateknete na Korčuli. Lipe, Vesela i Đuro vas čekaju 🙂
A sad adio, a sad adio
I tko zna gdje, i tko zna kad…
