Bosiljevo je jedan od najljepših dvoraca u Hrvatskoj. Zvuči kao teška i subjektivna „optužba“, no vjerujem da bi se većina koja ga je posjetila složila s ovom tvrdnjom.
Napušten i prekriven zelenilom mahovine i raslinja, istovremeno je sablastan i romantičan. Njegova nedovršena priča („Bosiljevski stari grade, jel još uvijek ima nade?“) ga čini intrigantnim, no on svoje goste dočekuje nijemo, kao da mu je s upozorenjem na vratima stavljena traka preko usta: Strogo zabranjen ulazak.
Pronaći ćete ga u spisima pod nazivima stari grad ili dvorac Bosiljevo, a njegove visoke tornjeve i kule možete vidjeti dok prolazite autocestom Dalmatinom, tridesetak kilometara od Karlovca. Ironično je što dnevno pored njega projure tisuće putnika – vjerojatno ste i sami bili među njima – a on iz dana u dan sve više tone u zaborav.
Mi smo ga posjetili tijekom izleta Ogulin – jezero Sabljaci – Šmitovo jezero – Bosiljevo. Evo što smo zatekli od dvorca bogate prošlosti…
- Dvorac Bosiljevo pratio je sudbinu Frankopana
- Nekad su Irci pronalazili sreću u Hrvatskoj
- Bosiljevo stari grade, ima li još nade?
- Pored njega prolaze tisuće putnika, no on tone u zaborav
- Kako doći do dvorca Bosiljevo?
- Kreiraj izlet: Što vidjeti u okolici?
Dvorac Bosiljevo pratio je sudbinu Frankopana
Kao utvrđeni grad, Bosiljevo se spominje u 14. stoljeću. Njegov najpoznatiji spomenik je upravo ovaj koji danas propada: dvorac Bosiljevo. On se spominje stoljeće kasnije kao vlasništvo Frankopana, i kao fortifikacijska građevina s kulom-tamnicom, stražarnicom, kapelicom sv. Ane, čardakom, mostom…
U dvorcu je rođena i Ana Katarina Frankopan, kasnije Zrinski. Zbog sudjelovanja u slavnoj uroti zrinsko-frankopanskoj, kažnjena je tako što je zatvorena u samostan kraj Graza, gdje je i umrla.
Njen suprug, Petar Zrinski, zajedno s Franom Krstom Frankopanom, pogubljen je u Bečkom Novom Mjestu 1671. godine. Uoči smaknuća, Petar je napisao oproštajno pismo supruzi Ani: „Moje drago srce…“. Pismo je prevedeno na nekoliko europskih jezika, a posmrtni ostaci Zrinskog i Frankopana danas se nalaze u zagrebačkoj Katedrali, uz ispisane riječi: „Navik on živi ki zgine pošteno.“
Bosiljevo nikad nije palo u ruke Osmanlija, koji su ga u više navrata kroz 16. i 17. stoljeće palili i pustošili, no raskošan dvorac svejedno je pratio sudbinu svojih vladara. Nakon propale urote i smaknuća hrvatskih velikaša, dvorac Bosiljevo konfisciran je od strane austrijskih vlasti. Dragocjeni primjerci oružja, knjiga i pokućstva pokradeni su, a nestali su i brojni dokumenti u kojima je ispisana povijest dvorca.
Vlasnici dvorca kasnije postaju Erdödyji a zatim njemačka velikaška obitelj Auersperg.
Nekad su Irci pronalazili sreću u Hrvatskoj
Početkom 19. stoljeća dvorac dolazi u brižne ruke maršala Lavala Nugenta. Ovaj austrijski feldmaršal potjecao je iz stare irske plemićke obitelji, a ženidbenim vezama ušao je i u frankopansko obiteljsko stablo. Uložio je velik novac u dvorac Bosiljevo, vrativši mu život i sjaj.
Isto je učinio i s trsatskim kaštelom u Rijeci, Dubovcem u Karlovcu i Starom Sušicom u Gorskom kotaru.
Podržao je ilirski pokret i svim srcem stao u zaštitu Ljudevita Gaja. Bosiljevo tako postaje sigurna luka pristaša hrvatskog narodnog preporoda, ali i umjetnika. Oni slikaju portrete obitelji Nugent i izrađuju dekoracije za dvorac.
Među njima se istaknuo Anton Dominik Fernkorn – kipar koji je izradio kip Josipa Jelačića na glavnom zagrebačkom trgu.
Laval je i umro u Bosiljevu. Pokopan je u obiteljskoj grobnici na Trsatu. Nepravedno je zapostavljen u povijesti i loše tretiran nakon smrti kada je oštećena obiteljska grobnica. Dvorac ponovno prati sudbinu svog vlasnika. Daljnjim nasljeđivanjem gubi sjaj i pada u zaborav, do konačne propasti.
Bosiljevo stari grade, ima li još nade?
Nakon Drugog svjetskog rata dvorac Bosiljevo je nacionaliziran. Nije bio u najboljem izdanju, ali je barem služio narodu: ovdje se nalazio restoran s prenoćištem, u dvorcu su se odvijale zabave, čuvale vrijedne slike i umjetnička djela, a park koji ga okružuje zaštićen je kao spomenik hortikulturalne arhitekture…
Toliko puta ispričana, već je mučna ova fraza: onda su došle devedesete. Privatizacija, tajkuni, imovinsko-pravne zavrzlame i ostale nuspojave festivala demokracije.
Danas dvorac izgleda ovako kako vidite na slikama. Mahovina i raslinje gutaju ga stepenicu po stepenicu, vlaga natapa drvo, vrijednih djela, pa čak i komada kamenja više nema, zidovi su popucali, a pred ulazom u dvorište natpis o strogoj zabrani ulaska. Pretpostavljam da treba spriječiti avanturiste u švrljanju zbog nesigurnih uvjeta, no vrata su bila otvorena pa smo se počastili šetnjom.
Pored njega prolaze tisuće putnika, no on tone u zaborav
Portal Blaga i misterije, koji se bavi hrvatskom mitologijom i (zaboravljenom) kulturnom baštinom, piše kako je dvorac zadnji put uistinu bio u upotrebi 1980. godine kada je služio kao vojarna i ugostiteljski objekt. U članku „Istražujemo bajkoviti dvorac Bosiljevo pred urušavanjem“ iz 2018. godine, opisuje kako ga nisu pokorili „ni Turci ni tajkuni, već spori birokrati“. Pogađate, u pitanju su zapetljani imovinsko-pravni odnosi koji koče projekt obnove dvorca.
Pitanjem dvorca zabavio se i portal Telegram početkom 2020. godine – ni tada ništa nije bilo riješeno. Traje bitka za imovinu, a pobliže je objašnjen slučaj Marka Ukića i Ante Vlahova koji su dvorac kupili početkom 1947. godine. Svega godinu dana kasnije imovina im je oduzeta, a obojica su osuđena zbog nedopuštene trgovine i špekulacije te privredne sabotaže. Njihov zahtjev iz 1997. godine za povratom dvorca je odbijen, a novaca za obnovu nema dovoljno.
Izgleda da će se ove depresivne teme ponovno sjetiti neki novinar za godinu, dvije, te da ni tada neće biti većeg pomaka. Trenutno nema razloga za optimizam: dvorac propada iz dana u dan, ni pogled s njega nije što je bio. Općina Bosiljevo je na početku 20. stoljeća imala skoro 5 000 stanovnika – danas ih ima jedva 1 300. Hoće li dvorac i stanovnici ovog kraja pronaći spas jedni u drugom, ili će ovaj brod dalje tonuti, vrijeme će pokazati.
Kako doći do dvorca Bosiljevo?
Dvorac Bosiljevo je vidljiv s auto-ceste A1, s koje trebate sići na čvoru Bosiljevo. Oko 600 metara nakon naplatnih kućica, na križanju skrenite lijevo. Pratite cestu još kilometar i na račvanju skrenite desno, asfaltiranim putem koji vodi prema šumi (vidjet ćete smjerokaz „Stari grad Bosiljevo). Oko 500 metara dalje vidjet ćete dvorac s desne strane ceste. Možete sići s ceste u udolinu i parkirati se ispred dvorca.
Mala napomena: na željeznim vratima dvorca stoji upozorenje da je ulaz u dvorac zabranjen. Čini se da ga nitko baš ne poštuje – pogotovo jer su vrata često otvorena. Čak i kad su zatvorena, ljudi pronađu alternativni ulaz. Sve je na vlastitu odgovornost 🙂
Kreiraj izlet: Što vidjeti u okolici?
Mi smo Bosiljevo obišli tijekom izleta u Ogulin. Obišli smo grad Ogulin i dva muzeja, šetali kraj jezera Sabljaci uz ručak u restoranu, te odmorili kraj Šmitovog jezera. Na povratku smo svratili do Bosiljeva.
Evo nekoliko ideja s kojima možete iskombinirati posjet Bosiljevu:
- planinarenje na Klek
- obilazak grada Ogulina (30 min vožnje od Bosiljeva)
- jezero Sabljaci + ručak u restoranu Ive (udaljeno od centra Ogulina 10 min vožnje autom; što se restorana tiče, cijene i hrana su pristojni, a porcije ogromne 😀 baš onako izletnički, zgodno za obitelji i veće grupe, ima terasu, a nalazi se na početku jezera, kod rijeke Zagorska Mrežnica) + Šmitovo jezero i špilja Rupećica (nalaze se 10 minuta ugodne vožnje od početka (sjeverne obale) jezera Sabljaci – asfaltirana mirna cesta vodi pored obale jezera i imate dojam kao da se vozite po gorsko-kotarskoj rivijeri :))
- Severin na Kupi + još jedan napušteni frankopanski dvorac koji se ondje nalazi (15 min vožnje od Bosiljeva) + Lukovdol i Memorijalni muzej Ivana Gorana Kovačića (7 min vožnje od Severina na Kupi)
- izlet u kanjon Kamačnik (20 min vožnje od Bosiljeva)
- Čogrljevo jezero (35 min vožnje od Bosiljeva)
- Tounj, tj. izvor rijeke Tounjčice i jozefinski most preko rijeke (30 min vožnje od Bosiljeva)
