Vrijeme je za drugu vrstu jugonostalgije: nostalgije za vremenima kada se nije moralo na posao ako puše jugo 😀 Tako je barem bilo u Dubrovačkoj Republici…
Naime, postojalo je pravilo da vladajući ne vijećaju i ne donose odluke za vrijeme južine. Razlog? Zbog vlage i pritiska u zraku ljudi nisu bili baš skroz svoji pa nisu mogli suvislo razmišljati ni odlučivati o ozbiljnim stvarima. Čak se i na zločine počinjene za južine gledalo s više razumijevanja i milosti.
Što bi rekla dubrovačka spisateljica Tereza Buconić Gović: ”Jugo je sam od sebe kazna, a misao je klonula. Životna radost istječe kroz mutne oči i pocrnjela lica. Ni sebe samog po šiločini ne voliš, pa kako bi pomućenim razborom donio odluku o drugima!”
Neki povjesničari i turistički vodiči ipak će vas povući u stranu i šapnuti vam da je ovo bila samo izlika: kako je rasla Republika, rasli su obujam posla i broj sjednica – a vladajući su se samo htjeli izvući s posla. E, to već zvuči kao naš čovik!
(Čini li vam se da su današnji vladajući proširili ovo pravilo i na ostale vremenske prilike? :D)
Šalu na stranu, ima nešto u južini. Čak je i francuski mislioc Voltaire pišući o vremenu koje uzrokuje „crnu melankoliju“, primijetio kako je engleski kralj Karlo I. pogubljen baš za istočnjačkog vjetra. Englezi u svoju obranu kažu: When the wind is in the east, ’tis good for neither man nor beast. (Kada puše istočni vjetar, to nije dobro ni za čovjeka, ni za zvijer.)
Inače, jugo dolazi iz Sahare i prelazeći Mediteran skuplja vlagu nad oceanom. Svoje internacionalno ime je dobio od izvedenica arapske riječi sharqiya (sharq = istok, sharqiya = istočnjačka) – scirocco, siroco, sorokos, shirok…
A tu nije kraj romantike. Upotpunimo ju stihovima Joze Lovrića Jadrijeva:
„Topli vjetre zavodniče! Divlje more materinsko!“
