Subota, 5:45 ujutro, prazna Tkalča čeka sunce. Vrata dvorišta duž ulice su otvorena, tek poneki susjed šeće psa ili odlazi na posao, čistačica prevrće terasu, a na ovoj modnoj pisti sada se šeću golubovi.
Otkako su turisti počeli opkoljivati grad, Tkalča je postala ušminkana kulisa – simbol kozmopolitskog Zagreba koji pije kavicu usred bijela dana i razlog kolutanja očima onih kojima fale stare kafane. Tende njenih kafića zaklanjaju pogled prema malim tavanima i trošnim krovovima koji podsjećaju na ne tako davnu prošlost, kada je Tkalča bila geto Zagreba, mjesto sukoba i bordela, meta savezničkog bombardiranja…
Danas o njoj pišu turistički vodiči, ali ne tako davno o njoj je pisao i netko od koga to možda ne bi očekivali. Predsjednik Peščenice, Željko Malnar:
“Toni je bio jedno od one bljedolike djece iz podruma u staroj Tkalčićevoj ulici, odgojenih u vlažnim podzemnim prostorijama ispod grada na brdu, ispod kuća vlastelina i bogatih buržuja. Ti ljudi iz Tkalčićeve ulice kao da su vjekovima skupljali u sebe teške i mračne energije koje su se spuštale odozgo. Aristokracija na brdu rasplinula se i nestala. Razbježala se po svijetu, dok je njen podzemni dio ostao u podrumima starih kuća noseći u sebi vibracije i energije feudalnog doba. Bili su to sinovi pralja, kočijaša i slugu, ljudi koji su kroz stoljeća doživjeli drugu stranu istine života koji je nestao.”
Tkalča ima dva lica, a dijeli ih taj sat izlaska sunca.
