Da danas pokušate prijeći svetu i moćnu rijeku Jordan, rijeku koja spaja i razdvaja Izrael i Palestinu od Jordana, rijeku preko koje su Židovi ušli u Obećanu zemlju, rijeku u kojoj je Ivan Krstitelj krstio Isusa, rijeku biblijskog ali i životnog značaja na suhom, vrućem, dehidriranom Bliskom Istoku… mogli biste ju mjestimično preskočiti i gadilo bi vam se stati u nju.
Rijeka koja je nekad bujnim tokom ulazila i izlazila iz Galilejskog mora te nestajala u Mrtvom moru, danas je 70 posto siromašnijeg toka. Negdje i više, a negdje je i teško zagađena.
Najprije su Izraelci 1960-ih podigli branu kojom su preusmjeravali vodu iz Galilejskog jezera u svoje državne rezerve. Onda su im Sirijci išli suknut, pa isušivati rijeku Yarmouk – pritoku rijeke Jordan. Kud svi, tu i Jordanci, koji su počeli graditi svoje kanale.
Dok židovski doseljenici na Zapadnoj obali grade kuće s bazenima, Palestincima voda stiže u kanistrima nekoliko puta mjesečno na škrtu preraspodjelu – nemaju pristup resursima vode na vlastitoj zemlji.
Naravno, bili bismo licemjeri kad bismo zavaljani pred ekranom s Janom u ruci, frknuli na zavađene divljake, Arape i Židove koji, zamisli, iskorištavaju prirodne resurse. Mi imamo sreće da ih imamo više, no kamen i pijesak istoka su škrti a borba za resurse je okrutna. Ne živi čovjek samo o kruhu…
Nismo ništa bolji od njih, jer Jordan nije jedina rijeka ni vodena masa kojoj prijete isušivanje i koja je zagađena. Ali priča o rijeci Jordan samo je još jedna kap (no pun intended) u moru ironije: ovaj izvor života i ovu svetinju za vjernike svih triju najvećih religija, uništavaju isti oni kojima je toliko potrebna.
Simbolično je kako potencijalna točka ujedinjenja u sve žednijoj Svetoj Zemlji nestaje pred našim očima.
Nada živi u ono malo razumnih – mladih, aktivista, ekologa i znanstvenika, iz Palestine, Izraela i Jordana, okupljenih oko zajedničkog cilja, očuvanja rijeke prije nego postane sramota biblijskih proporcija.
