Najslađa država bivše Jugoslavije dočekala nas je u skladu sa svojim imenom: masivnim gorama naizgled crnim od svojih vazdazelenih šuma. Riječ je, dakako, o Crnoj Gori, što se moglo naslutiti i po ovom „najslađa ex-Yu država“. Ime je zapravo dobila po planini Lovćen uz jadransku obalu, no paše uz većinu njenog planinskog, dinarsko-alpskog teritorija.
Crna Gora ima čak 50 vrhova iznad 2 000 metara nadmorske visine, a možda najpoznatije planinarske destinacije su Prokletije, Komovi i Durmitor. Mi smo ih preskočili kao Crna Gora raspad Jugoslavije, i bacili se na jednu manju ali ništa manje savršenu destinaciju: Nacionalni park Biogradska gora.
Šuma i Nacionalni park Biogradska gora nalazi se u središnjem dijelu planine Bjelasice. Bjelasica se pak nalazi na sjeveroistoku Crne Gore, blizu Durmitora – zajedno čine dragulj crnogorskog planinskog turizma. Ovdje se nalaze dva skijališta koja nose imena po svojim nadmorskim visinama (1450 i 1600), a sve se više razvija i ljetni turizam jer je ovo ugodno i osvježavajuće utočište od mediteranskih vrućina.
- Po šumama i (Biogradskim) gorama
- Rano su shvatili da je ovo područje po nečemu drugačije
- Kako doći do Biogradske gore?
- Koliko košta ulaz u NP Biogradska gora?
- Planinarske staze Biogradske gore
- Kreiraj izlet: Što vidjeti u okolici?
Po šumama i (Biogradskim) gorama
Za Bjelasicu općenito kažu kako je riječ o „najpitomijoj“ planini Balkana jer je lako doći do njenih vrhova i jezera. Ipak, imajte na umu da je NP Biogradska gora velik park koji se proteže na preko 50 kilometara kvadratnih, pa valja isplanirati rute, staze i sredstvo kretanja.
Nas je po ulasku u Crnu Goru preplavila nacionalna lijenost tako da nismo planinarili već smo pošli na 4×4 jeep safari. Postoji nekoliko agencija koje nude (polu)dnevne izlete džipovima, a mi smo išli s North Tour Montenegro.
Ruta je bila sljedeća: PD Vranjak – Zekova glava (pogled na Pešića jezero) – pauza podno Crne Glavice (najviši vrh Biogradske gore, 2 139 m nv, pogled na Ursulovačko jezero) – Svatovsko groblje – vidikovac Benedovac (pogled na Biogradsko jezero) – ručak u katunu Dolovi Lalevića – Biogradsko jezero.
Vrh Zekova glava nalazi se na visini od oko 2 117 metara, a s njega se pruža nevjerojatan pogled na Pešića jezero i vrhove Biogradske gore tj. Bjelasice. Štoviše, za lijepog dana s njega se vide i planinski vrhovi Albanije u daljini. Zekova glava prepoznatljiva je po repetitoru koji se ondje nalazi – u decembru 2021. godine došlo je do takvog nevremena da je antena repetitora pala i napravila štetu od milijun i pol eura. Ali ljude barem nije mogla uznemiriti ova vijest kad ju zbog prekida telekomunikacijskih signala nisu mogli ni čuti. Evo kako je naša ekspedicija izgledala za lošeg vremena (doslovno nismo vidjeli ni taj repetitor haha), a kako za sunčanog vremena.
Mhmmm, na sjeveru Crne Gore zna biti obilnih padalina, pa imajte na umu i to da za kišnih dana ovdje teku rijeke kiše i blata. Imali smo tu sreću da smo doživjeli dva lica jeseni na njenim obroncima – prvi put u listopadu kada od magle nismo vidjeli ni kamenčić pred sobom, a drugi put u studenom kada nam je sunce pročistilo vidikovce sve do Albanije.
Premda prvi put nismo vidjeli ništa od magle, i to je imalo svoju čar. Dramatične litice obavijene maglom kao šećernom vunom, intenzivne jesenske boje koje su razbijale sivilo i hladan, svjež planinski zrak koji je otpuhao nikotinsku prašinu s naših pluća… Narodni preporod! Drugi put, kad je granulo sunce i kad su pred nama iskrsnuli vrhovi, pljesnuli smo se dlanom po čelu: „Mi smo KRAJ OVOGA zadnji put prošli? Ostroga ti dragog!“
Iskrsnulo je tu još štošta, čudna mjesta čudnog imena: Međugorje, Arapov grob, Svatovsko groblje… U davna vremena prije Tindera i zapadnjačkih boleština, dok su se ljudi još trudili jedni oko drugih 😀 , ovdje je bilo potrebno prijeći planine da bi se pronašla ljubav. Kada bi se mladić i mlada iz dva udaljena sela uzeli, svatovi su morali prijeći veliku udaljenost. Zimske mećave su znale biti okrutne i hladne, pa se doista događalo da se ljudi smrznu od hladnoće – otuda i tužno ime ovog mjesta, Svatovsko groblje.
Spomenici tradiciji i starim vremenima vidljivi su diljem planine, a riječ je o katunima: drvenim kolibama specifičnog oblika koje su koristili pastiri kao svoje ljetne kuće kada bi sa stokom odlazili na livade. Taj put mogao je potrajati i nekoliko dana, jer je valjalo pronaći livade koje nisu izložene vjetru, a blizu su izvora vode. Koliko su katuni – zajedno sa stokom – bili vrijedni, svjedoči i podatak da su vladari dodjeljivali katune onima koji su se iskazali, primjerice, u borbama. Danas su se brojni katuni ponovili solarnim panelima na krovovima, žive jedan novi život i uvelike su orijentirani turistima. Želite li dobro jesti, držite se njih i jednostavne, a savršene kuhinje. Tu smo prste oblizali uz domaći kačamak, priganice i čobansku planinsku cicvaru za stolovima Damjanovića koliba, koje ne možemo dovoljno nahvaliti i dovoljno se zahvaliti. Naši američki turisti prije toga su ručali i večerali po najboljim restoranima Zagreba, Istre, Dalmacije i Sarajeva, a ovaj ručak i ambijent su im bili među najdražima. Oduševljeni, tražili su i vlasnike domaćinstva da se slikaju s njima. Što reći, ljubav je na selu 🙂
Rano su shvatili da je ovo područje po nečemu drugačije
Dio Biogradske gore zaštićen je još u 19. stoljeću nakon što su Kolašin i okolna područja oslobođena od Turaka. Kao zahvalu kralju Nikoli I Petroviću Njegošu, narod mu je poklonio ovaj predivan dio zemlje. On je, uviđavan romantik kakav je bio, prepoznao vrijednost zemlje i prirode te ju dao zaštititi. Tako se te šume i danas zovu Knjažev zabran.
Inače, nije nikako mala stvar bila u 19. stoljeću zaštititi dio prirode. Svijest o potrebi očuvanja šuma tada se tek razvijala. Točnije, tek se počelo pristupati konkretnim konzervacijskim metodama – primjerice, u Velikoj Britaniji (tj. kolonijama poput Indije) i SAD-u gdje je 1872. godine Yellowstone proglašen nacionalnim parkom. Samo šest godina kasnije, crnogorski gospodar zaštitio je ovaj dio Biogradske gore.
Biogradska gora je 1952. godine zaštićena i kao nacionalni park. Možda je najmanji nacionalni park u Crnoj Gori, ali je prebogat različitim vrstama biljaka i životinja. Ovdje živi preko 700 vrsta gljiva, 80 vrsta leptira, 150 vrsta ptica i 20 posto endemskih biljnih vrsta cijelog Balkana.
Najpoznatiji dio je prašuma nedaleko od ulaza u park i Biogradskog jezera – riječ je o jednoj od posljednjih velikih prašuma u Europi. Drveće crnog brijesta staro je više od 500 godina. Čak i potpuni urbani amateri koji ne razlikuju maslačak od tratinčice osjetit će trenutak kada uđu u ovu prašumu. Naprosto djeluje drugačije, drveće visoko i po 50 metara poprima neobične formacije i stvara bajkovit ugođaj.
Zanimljivost: Sam naziv „prašuma“ (tj. pra-šuma) govori o starosti šume. Riječ je o onim šumama na koje čovjek nije utjecao od njihova nastanka, a u Europi se javljaju prije 10 000 godina. Danas ih je u Europi preostalo svega nekoliko, od čega se dvije nalaze na području bivše Jugoslavije. Jedna je Biogradska gora (Crna gora), a druga je Perućica u Nacionalnom parku Sutjeska (BiH).
U srcu prašume leži Biogradsko jezero, njegova najveća vodena atrakcija. Oko njega vodi lijepo uređena pješačka staza dugačka oko 3,5 kilometara. Ako vas savlada crnogorski umor, možete ju prijeći panoramskim vlakićem ili biciklima, a tu su i čamci za vožnju po jezeru.
Što reći nego da smo bili oduševljeni, naročito prilikom da doživimo toliko različite vremenske uvjete u razmaku od samo dva tjedna. A još smo sretniji jer znamo da se vraćamo na proljeće, pa će galerija biti nadopunjena sasvim novim, zelenim izdanjem.
Kako doći do Biogradske gore?
Do Biogradske gore lako je doći. Podno planine možete iznajmiti bungalove ili kampirati na određenim mjestima, a ako ipak želite malo dodira civilizacije, za bazu možete uzeti planinski gradić Kolašin koji se nalazi oko 20 kilometara južno. U Kolašinu ćete naći mnoštvo apartmana, hotele, restorančiće, pubove… Mi smo odsjeli u hotelu Bianca Resort & Spa koji ima romantičan ambijent planinske kućice (tj. kućerine) i bilo nam je odlično.
Koliko košta ulaz u NP Biogradska gora?
Vjerovali ili ne, ulaz u NP Biogradska gora košta svega 3 (tri) eura. Djeca do 7 godina ne plaćaju ulaz, iako bi si čak i oni to mogli priuštiti.
Planinarske staze Biogradske gore
Postoji mnoštvo staza kojima planinari mogu poći po šumama i gorama, no kako mi ovaj put nismo planinarili već landrali džipovima, mogu samo uputiti na tuđe preporuke, ako što pomaže. Staze su uglavnom srednje teške i dugačke u prosjeku oko 10-13 km, osim staze koja vodi oko Biogradskog jezera.
Postoji i kružna staza „Vidici Bjelasice“ koja vodi preko najviših vrhova (Troglav, Zekova glava, Crna glava). Duga je 16 km, srednje je teška, obilazak traje oko 8 sati, a početak staze je iznad katuna Vranjak, nedaleko od skijališta Kolašin 1600.
Za ostale ne znam (još), pa slobodno javite ako je neki planinar to obišao i opisao, i uvrstit ću link na popis.
Kreiraj izlet: Što vidjeti u okolici?
Mala Crna Gora zahvalna je za povezati više sadržaja čak i ako ste kratko na putovanju. Evo nekoliko atrakcija koje možete posjetiti, neke su malo bliže, neke malo dalje, ali uz dobru logistiku sve se stigne.
- Gradić Kolašin. Slatki planinski gradić doživio je „boom“ s razvojem planinskog turizma jer sada služi kao baza i odskočna daska za skijaše, planinare, ljubitelje prirode… Smješten je tik uz rijeku Taru koja zove na splavarenje, a u njemu se nalaze muzej, mali botanički vrt, edukativni centar… Tepaju mu da je mala Švicarska, no kao što crnogorski ljetni hit kaže: „Ma nema Švajcarska, ni Australija…“
- Nacionalni restoran Savardak. Savardak je naziv za stare kuće u kojima se nekad živjelo, naročito na jugu bivše Jugoslavije, u planinskim dijelovima. Kružnog je oblika, jednostavna, prekrivena slamom. Osim domaćih specijaliteta doživjet ćete atmosferu starih vremena, dva u jedan.
- Kanjon Morače i Manastir Morača: nemojte da vas obeshrabre natpisi koji prvi ispadnu na Googleu kada krenete pretraživati kanjon Morače. Cesta smrti, kanjon smrti, najopasniji put u Europi… Nadimke nije dobila bezveze jer za loših vremenskih uvjeta ovo zaista jest izazovna cesta, naročito jer impresivni okolni prizori mogu dekoncentrirati vozača. Riječ je o drugom najvećem kanjonu Crne Gore, u kojem se nalazi i manastir Morača. Bili vjernici ili nevjernici, isplati se svratiti vidjeti ovo malo samoodrživo čudo u cvijeću i zelenilu, dvorišta prepunog druželjubivih mačaka, i štandova s dobrom domaćom rakijom.
- Kanjon Mrtvice: opet nešto mrtvo u imenu 😀 PR odjel Crne Gore ne mari, imaju dovoljno posjetitelja i unatoč tome. Kanjon Mrtvice zbog svojih dramatičnih stijena i tirkizno-smaragdne rijeke nosi titulu jednog od najljepših kanjona bivše Jugoslavije. Od atrakcija u kanjonu izdvajaju se Danilov most, Mrtvičke grede, kapija želja, Afroditine kade, slapovi Beli Nerini i Magična (Čarobna) šuma.
- Kanjon rijeke Tare i Pive, te Durmitor. Ovo je veći zalogaj za koji se isplati „preseliti“ bazu zapadnije, prema granici s BiH. Ali što je sat-dva vožnje od Kolašina za čitav dijapazon mogućnosti?
