Najljepša – a pritom nezahtjevna i pitoma – biciklistička staza kojom sam prošla u pandemijskim godinama bila je staza od Velike Gorice do Ruče. Duga je oko 30 kilometara i pretpostavljam da vam u jednom smjeru treba oko sat i pol do dva. No, ne bih sa sigurnošću znala jer sam stajala na svaku slatku kućicu, mačku, čaplje, patke, drvene kapelice, birtiju zvanu Stara puška, a partizanske spomenike da ne spominjem, to je čitava ceremonija. To je samo bonus ljubiteljima povijesti i arhitekture, no i bez toga staza je prelijepa, slikovita, okružena prirodom, mirna, bez puno prometa… Evo kako je to izgledalo kroz nekoliko postaja i povijesnih pričica.
- Kapela ranjenog Isusa
- Groblje Velike Gorice
- Mir i priroda rijeke Save
- Partizansko groblje u Novom Čiću
- Turopoljski krovovi
- Jezero, Sava i Otok sreće kojeg neprijatelj nikad nije otkrio
- Ruča: Inglorious bastards, Turopolje edition
Kapela ranjenog Isusa
Rustikalna turopoljka jedna je od desetak preostalih. Zove se Kapelica ranjenog Isusa, izgrađena je od hrasta a trijem joj je ukrašen “drvenom čipkom”. Strpljiviji i bolji fotografi mogli bi ju ljepše uloviti ovako sablasnu u polju, pred zalazak sunca, dok ju navečer ne osvijetle reflektori. Pomolila sam se za DHMZ da barem jednu prognozu pogode taj mjesec. (Nisu)
Groblje Velike Gorice
Ovaj prizor jeseni nedaleko od Ulice bratstva me (zajedno s njom) podsjetio na najromantičniji inozemni povijesno-jesenski detalj koji se dogodio pred ljeto 🙂 Na prvi dan lipnja 1944. godine radio BBC pustio je u eter stihove Verlainove ”Jesenje šansone”: When a sighing begins, in the violins, of the autumn song…
Bio je to signal Francuzima da počnu sa sabotažama na prugama. Četiri dana kasnije, stigao je drugi znak: ”My heart is drowned in the slow sound, languorous and long”… Idućeg dana, 6. lipnja 1944. godine, počela je Bitka za Normandiju.
Srodno tome, u blizini kapelice, kraj samog aerodroma Pleso, nalazi se i spomenik našim osloboditeljima, zvan “Probijanje obruča“.
Mir i priroda rijeke Save
Staza je asfaltirana i ravna, priroda prelijepa, turopoljske kućice su još u cvijeću i zelenilu, u jednom trenutku samo počinjete pratiti Savu, uglavnom nema nikog, možete pjevati na sav glas. Ovo je samo uvod:
Partizansko groblje u Novom Čiću
Iako nadgrobni spomenik i nije u nekom stanju, meni je ovakav još i ljepši – barem nije namjerno uništavan, tj. ne izgleda tako. Malo rustikalan, u miru divljeg raslinja i cvijeća. Ovdje počivaju partizani poput Antuna Cvetkovića čija je grupa hahara na početku ustaške okupacije, bez mnogo sredstava za borbu, odlučila barem uništiti ustašama priredbu koju su si organizirali, tako što ćemo ih zakinuti za struju. Tu večer dvojica su obukla fina odijela i infiltrirala se na ustašku priredbu, no u predviđeno vrijeme – ništa. Izašli su van i uslijedila je scena: njih dvojica, u sakou, cipelama i kravatama, penju se na drvo i gađaju žice stvarima. U jednom trenutku uspijevaju, izazvavši prasak i cijela Velika Gorica ostala je bez struje. Kako su vremena postajala teža, i akcije su postajale žešće.
Ovdje počiva i Mato Drobnjak koji je ulovljen u nekom saboterstvu, a kad su ga puštali iz zatvora rekli su mu: Idi u domobrane ili ustaše, samo nemoj u partizane jer ulovimo li te opet – mrtav si. Stoga su njegova majka, on, žena, kćer i sin otišli u partizane. Ovo je tek jedan u nizu spomenika, jer turopoljske močvare i šume hrasta bile su zahvalne čuvarice partizana. To čak stoji u turističkom prospektu Novog Čića, kao što ime lokalnog heroja, Antuna Cvjetkovića, stoji na glavnom trgu.
Ljubim ruke, vozim dalje.
Turopoljski krovovi
Jezero, Sava i Otok sreće kojeg neprijatelj nikad nije otkrio
Jezero Veleševec, košare cvijeća, šaš, lopoči, voda u kojoj plivaju štuke od 10 kg, i čak DVA očuvana NOB spomenika (a još nisam ni stigla do onog do kojeg sam zapravo krenula! woo hoo). Fotke drugog nemam jer nije ništa specijalno, ali naravno da imam beskorisnu i slatku informaciju za svo troje ljudi koje ovdje to zanima.
Sava koja teče u blizini podsjeća na epizodu s kraja ’41. kada su ustaše uzele sve privatne čamce ljudima. Učinili su to kako bi spriječili partizanske veze preko Save, koju je sada čuvao domobranski vod. Ali partizani su prošvercali čamce iz Šćitarjeva – tamo je obala bila povoljna, puna odvojaka i otočića koje su domaći spretno koristili. Taj pravi mali teretni kolodvor prozvan je Otokom sreće i kako piše u zapisima:
“Otok sreće neprijatelj nikad nije otkrio.”
Romantika 10/10, simbolika 10/10, baterija na mobu u tom trenutku 2/10 pa jurim dalje do konačne postaje.
Ruča: Inglorious bastards, Turopolje edition
Razrušene i napuštene seoske kuće, blato, svinje, raslinje i tabla za Sisak dočekali su me na ulazu u selo. Komšiluk je kaos, ali njega čuvaju 🙂 Ivan Mladen je, zajedno s Marijanom Badelom predvodio Turopoljsko-posavski partizanski odred, osnovan na cvjetnim livadama ovog kraja. Turopolje je bio strateški važan kraj, veza Zagreba s ostatkom Hrvatske, a homogeno hrvatsko seljačko stanovništvo nije prihvaćalo ni ustaše ni Mačekovo čekanje. Priključili su se partizanskoj vojsci i udarali na sve: željezničke stanice, pruge, aerodrom, ustaše, Švabe, a u slobodno vrijeme stigli su osnovati i nogometnu momčad i sportski klub Borac. Već krajem 1943. ovaj dio bio je tako pročišćen da su partizani šetali selima usred bijela dana, a ustaški general Štancer urlao je na svoje trupe: ”Vi jedva čekate da dođu partizani i da im predate puške! Vi niste nikakvi vojnici!”
Velikogorički kraj dao je preko 4500 boraca, od kojih je njih tisuću dalo živote za našu slobodu.
Slava im!
