Berlinski zid u Zagrebu: Povijest se ne ponavlja, ali se rimuje

Prošlo je više od 30 godina otkako su se 9. studenog 1989. godine tisuće Nijemaca popele su na Berlinski zid, marširajući preko check-pointova kraj izbezumljenih stražara. Mladi i stari, u trapericama i trenirkama, počeli su sami razbijati dijelove zida. S druge strane čekali su ih njihovi sunarodnjaci, bacajući cvijeće.

Kroz nekoliko dana srušen je Berlinski zid i tako simbolički okončan Hladni rat. Povijesni događaj ostao je uprizoren u scenama plesa i zagrljaja, popraćen stihovima Scorpionsa koji su najavili „vjetrove promjena“ i „budućnost u zraku“.

Premda je zid službeno srušen, njegove tragove možete pronaći diljem grada. Nekad je svojom sumornom pojavom razdvajao, a danas postoji kao muzej na otvorenom. Nasmiješeni turisti u Berlinu poziraju pred njim s prstima složenim u V, dok se iznad njih ljube sovjetski lider Brežnjev i istočnonjemački političar Honecker.

Dio Berlinskog zida pronaći ćete i u Zagrebu. Poklon je to njemačkog poduzetnika Axela Brauera, na 20. godišnjicu pada, a povodom obilježavanja Dana državnosti Hrvatske u Berlinu.

Visok tri metra i težak oko 2,5 tone. A opet – mnogi svakodnevno šeću u blizini njega, ne znajući da je tu. Nalazi se na ulazu u zgradu njemačkog veleposlanstva na Vukovarskoj. Stražnji ulaz je samo za zaposlenike, a prednji je uska stazica kraj koje se nalazi zaštitarska kućica pa djeluje kao da se možda ne može samo tako proći. No, nisu se naši babe borili za to da nam Nijemci određuju kretanje po zemlji, tako da, zakoračite hrabro 😀


Njega više nema, no zidovi u svijetu i dalje žive

Više od 30 godina nakon rušenja Berlinskog zida, zidovi su i dalje živi. Zid koji dijeli Palestinu i Izrael, zid „protiv“ Meksika oko kojeg se lome koplja u SAD-u, zidovi bodljikave žice između Sjeverne i Južne Koreje, „zidovi mira“ u (Sjevernoj) Irskoj…

Povijest se ne ponavlja, već rimuje. Gledajući unatrag, volimo misliti da se iste greške ne bi dogodile nama. No, događaju se, jer ne dolaze u istom obliku. Ni zidovi više nisu kakvi su bili.

Kušnje dolaze prerušene i ne prepoznajemo ih dok nije kasno. Tada nas promatraju neki drugi i razmišljaju „to se nikad ne bi moglo dogoditi nama…“.

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*