Sinci smo Kleka, vilina jeka, svoji na svom…, tako idu stihovi iz Poputnice Kleku, Ivana plemenitog Zajca. Planina Klek, koja je rodila legende i priče o vješticama, zaslužna je i za rođenje alpinizma u Hrvatskoj. Njene ljepote inspirirale su ključni razgovor u ogulinskoj kavani iz kojeg je nastala ideja o formiranju planinarskog društva. Danas su tako Ogulin i Klek ne samo kolijevka planinarstva, već i čuvari planinarske povijesti.
Naime, Zavičajni muzej u Ogulinu, smješten u frankopanskom kaštelu, sadrži posebnu alpinističku zbirku posvećenu počecima alpinizma u Hrvatskoj. Zbirka je postavljena 1984. godine, a u njenom stvaranju sudjelovali su Hrvatski planinarski savez i Planinarsko društvo Sveučilišta Velebit. Podijeljena je u dvije prostorije: prva prati razvoj alpinizma u Hrvatskoj, a druga uspješne uspone na vrhove iznad 8000 m nv.
U njoj se mogu vidjeti zanimljivi izlošci poput dnevnika i cipela prvih penjača na Kleku, kamen s vrha Mount Everesta koji je donio Stipe Božić, dokumenti i slike s himalajskih ekspedicija…
Fotografiranje u muzeju je dozvoljeno, ali za svaki slučaj prenosim samo mali dio fotkica – da nešto ostane i za vidjeti 😊 Uz njih vam donosim nekoliko zanimljivosti iz povijesti hrvatskog planinarenja, dijelom inspiriranih viđenim u zbirci, a dijelom kao inspiracija za posjet Zavičajnom muzeju.
- 1. Klek i Ogulin – rodno mjesto hrvatskog planinarstva
- 2. Dragojla Jarnević: žena na vrhu, u sjeni
- 3. Poruka Zagrepčanke na krovu Europe
- 4. Opaka strana planina: mladost svoju vrhovima darovali…
- 5. Ekspedicije od 1960-ih: neka ljubi se Istok i Zapad
- 6. Kad smo već kod toga… „Splićani u vječnom ledu“
- 7. Kamenčić s vrha svijeta, legendarni Stipe Božić i industrija zvana Mount Everest
- 8. Planine u Lisinskom
- 9. Moderne ekspedicije i porast broja planinarskih društava
- 10. Velika godišnjica HGSS-a u Ogulinu
- Saznaj više
1. Klek i Ogulin – rodno mjesto hrvatskog planinarstva
Zašto se baš Klek i Ogulin zovu kolijevkom našeg planinarstva? Za početak, valja naglasiti da se pritom misli na organizirano planinarstvo.
Sve je počelo u romantičnom 19. stoljeću, kada se junak našeg doba okreće svijetu mašte i sanjarenja, te bježi u pustolovine i prirodu. Planinari u Europi „osvajaju“ većinu alpskih vrhova, a u Londonu je 1857. godine osnovana prva planinarska udruga – Alpine Club.
Ni mi nismo kaskali: sredinom 19. stoljeća saski kralj Friedrich August II obilazio je hrvatske planine, a pratio ga je tadašnji ogulinski časnik, kasnije hrvatski ban, Josip Jelačić. Iz tog perioda imamo prve spomene na „osvajanje vrhova“.
Prava priča kreće kad se na Klek 1874. godine popeo austrijski profesor Johaness Frischauf. Tada su za stol ogulinske kavane sjeli on, Vladimir Mažuranić (sin slavnog bana Ivana Mažuranića) i književnik Bude Budisavljević, te raspravljali o formiranju planinarske udruge.
Iste godine osnovano je Hrvatsko planinarsko društvo (HPD) – među prvima u svijetu.
2. Dragojla Jarnević: žena na vrhu, u sjeni
Karlovačka književnica i učiteljica, Dragojla Jarnević, tijekom 19. stoljeća istaknula se kao intelektualka, borkinja za obrazovanje djevojčica i strastvena zagovornica hrvatskog narodnog preporoda.
Nevjerojatna poetska slučajnost spojila ju je s ljubavi njena života: pjesnikom Ivanom Trnskim. Tijekom šetnje Grazom, na kuli je našla stihove na hrvatskom jeziku, i oduševljena, dopisala svoje ispod njih. Tek kasnije upoznala je Ivana i shvatila da je on bio autor tih stihova.
Iako su bili istomišljenici i dobri prijatelji, vjerojatno i tajni ljubavnici, to ju nije spriječilo da mu kasnije spočita karijerizam i licemjerstvo: postao je zastupnik u saboru, oženio strankinju i dozvolio da nijedno od njegovo petero djece ne priča hrvatski. Dok je on uredno objavljivao svoja djela u književnom časopisu Vijenac, ona to nije uspijevala. Tek kad je umrla, njeno ime osvanulo je u časopisu, u nekrologu kojeg je napisao – Ivan Trnski.
Unatoč pameti i talentu ostala je u sjeni, a ista nepravda htjela je da se to dogodi i u planinama koje je voljela. Naime, Dragojla se smatra prvom hrvatskom planinarkom i alpinisticom. Tijekom svojih planinarenja doživjela je razna iskustva, pa čak i razbojništvo u Lici i bosonogo penjanje u haljini na Okić 1843. godine.
Danas se staza po kojoj se „pustila kao mačka gori plaziti“ zove Dragojlina staza, no budimo iskreni: koliko planinara bi danas znalo reći da je jedan od prvih hrvatskih penjača bila – penjačica? I k tome znalo njeno ime?
Priča o Kleku i Ogulinu je bajkovita, ali ako razmišljate kako je to bilo nekad ili krenete na Okić, sjetite se ove slatke lujke koja se odbila udati, poslala Trnskog gdje zaslužuje i otišla bosa u planine!
3. Poruka Zagrepčanke na krovu Europe
„Pitaju me: zašto žene ustraju u penjanju kad ono zahtjeva tako mnogo fizičke snage? Što je to privuklo žene da još u 19. stoljeću s neprikladnom opremom odlaze u stijene, koje su i za muškarce predstavljale problem?
Tražimo prirodu i njenu ljepotu. Istinitu i čistu. Tražimo iskonsku borbu. Želimo pravo drugarstvo, gdje čovjek daje sve za čovjeka.
Pa ako neka žena nakon kraćeg vremena i odustane od penjanja, ako ne izdrži napore ili je spriječe druge brige i dužnosti, ne zaboravlja stijenu. Tu je proživjela časove, koji čovjeka obogaćuju.
Sretne smo kad možemo i druge povesti u stijenu (…) da i drugima otkrijemo izvore tih vrijednosti i ljepote; a mi bi naše planine i stijene jako rado pokazale mnogima.“
Dragica Dada Pirc, izvor: Naše planine, 1958.
4. Opaka strana planina: mladost svoju vrhovima darovali…
Planine su lijepe, no mogu biti i kobne. To je stvarnost koju ne treba prešućivati i koje uvijek treba biti svjestan pri polasku u planinarenje. Ispred Zavičajnog muzeja nalazi se kameni spomenik u obliku stijene, na kojem su ispisana imena naših poznatih planinara, poginulih na Kleku. Uz njihova imena stoji posveta: „Vama koji ste voljeli ovu planinu!“
Među njima je i legendarni planinar Branko Lukšić. Smrtno je stradao pri usponu kroz zahtjevni smjer 1958. godine. Danas je njegovo ime upisano u spomen obilježje na Kleku i u Ogulinu, a na zagrobnoj ploči u Sutivanu piše: „Mladost svoju planinskim vrhuncima darovao.“
5. Ekspedicije od 1960-ih: neka ljubi se Istok i Zapad
Priroda ne poznaje granice ni željezne zavjese, a i mi smo osim po planinama, uspješno manevrirali između Istoka i Zapada. Stoga ne čude uspjesi planinarskih ekipa koje su se od 1960-ih pa nadalje penjale po Kavkazu, Grenlandu, Iranu, Afganistanu, SSSR-u, Kanadi, Kini, Nepalu, Keniji, Ekvadoru…
6. Kad smo već kod toga… „Splićani u vječnom ledu“
Naslov je to zapisa s ekspedicije PD Mosor, koje je 1973. godine istražilo vrhunce polarnog otoka Spitsbergen (dio arhipelaga Svalbard). Ledeni otoci kojima vladaju polarni medvjedi udaljeni su od norveškog kopna gotovo tisuću kilometara, a na karti svijeta počeli su se ocrtavati tek u 17. stoljeću.
Prema pisanju Slobodne Dalmacije, jedan od vrhova prilikom ove ekspedicije dobio je i naziv – Mosor, a danas uspomene iz slavnih dana možete vidjeti u Muzeju ili čak kupiti na eBayu.
7. Kamenčić s vrha svijeta, legendarni Stipe Božić i industrija zvana Mount Everest
U alpinističkoj zbirci vidjet ćete i kamenčić s Mount Everesta. S najvišeg vrha svijeta (8848 m nv) donio ga je naš legendarni alpinist, putopisac i redatelj – Stipe Božić. On se popeo na najviše vrhove svih sedam kontinenata, a bio je i prvi Hrvat i drugi Europljanin na Mount Everestu. Na njega se penjao tri puta, 1978., 1989. i 1996. godine, prilikom čega je upoznao i Dalaj Lamu.
Baš u periodu njegova drugog uspona mogla se uočiti nadolazeća promjena. Devedesetih je planinarenje postalo industrija zarade, naročito na Mount Everestu kojeg svi žele u svom planinarskom „životopisu“. Stipe danas opisuje kako danas izgledaju ta planinarenja: onaj tko ima novaca, plati agenciji da ga vodi do gore, a pritom mu je sve servirano kao na pladnju – šatori, wi fi, doktore, kisik, pa čak i helikopter koji će ih prenijeti preko teže stijene. Zašto? Jer je to sad popularno, a i jer im se može – nepalske vlasti dobro zarađuju od izdavanja dozvola koje koštaju tisuće dolara.
Vrh svijeta postao je sramota čovječanstva – o tonama smeća nagomilanim na Mount Everestu i Šerpama koji ga čiste nakon što njime protutnje Instagram planinari, pisala sam za Punkufer.hr.
Stipin kamenčić je uspomena na neke ljepše dane u oblacima, koje je upriličio i u knjizi San o Everestu.
8. Planine u Lisinskom
Jugoslavenska ekspedicija na Mount Everest 1979. godine proglašena je najvećim uspjehom jugoslavenskog sporta ikada. Pripreme su trajale dvije godine, svi su morali znati engleski i biti u vrhunskoj formi, trebalo je zadovoljiti financije, vize, dozvole…
Ekspediciju je činio tim od 50 ljudi, od čega su polovica bili penjači iz Slovenije, Hrvatske i BiH. Put je bio strahovito težak: traženje rute, problemi s kisikom, amputirani prsti, snijeg, vjetar i -35°C, te konačni udarac – smrt Šerpe koji ih je vodio. Pa ipak, uspjeli su. Nakon tri mjeseca vratili su se doma, 26. svibnja 1979. godine.
U jesen iste godine održano je gostovanje hrvatskih himalajaca u zagrebačkoj dvorani Lisinski. Čak 3500 posjetitelja napunilo je dvoranu, a oko tisuću ljudi ostalo je pred vratima.
Ponovno okupljanje sudionika ove legendarne ekspedicije organizirano je 2019. godine u karlovačkom Zorinom domu.
9. Moderne ekspedicije i porast broja planinarskih društava
Devedesete su u hrvatskom planinarstvu obilježene ponosom i tugom: planinari su dali doprinos u Domovinskom ratu, formiravši se u postrojbe kako bi pomogli ondje gdje najbolje mogu – u planinama. Jedna od tih postrojbi bila je Planinska satnija Velebit o kojoj je snimljen i dokumentarni film Velebitska priča.
Hrvatski planinarski savez je bio prvi hrvatski sportski savez koji je primljen u članstvo međunarodne asocijacije (u ovom slučaju bila je to UIAA), a 1995. održana je prva hrvatska himalajska ekspedicija na Cho Oyu (8201 m).
Nakon rata raste broj planinarskih udruga, a HGSS je 2020. godine obilježio više od 10 000 akcija spašavanja u svojih 70 godina postojanja.
10. Velika godišnjica HGSS-a u Ogulinu
Bogatu povijest planinarstva u Hrvatskoj nemoguće je sažeti u 10 točaka. Zato ostavljam linkove na kojima možete vidjeti obuhvatniji prikaz i njuškati dalje, a kraj ćemo zaokružiti s nekoliko lijepih obljetnica.
Prošle godine (2020.) HGSS proslavio je 70 godina, a njegova Stanica Ogulin slavila je 56. rođendan. Oba su u Ogulinu popraćena vježbom spašavanja iz Đulinog ponora, pod sloganom „Niti koje nas povezuju“ .
A uskoro ćemo, 2024. godine, proslaviti 150 godina Hrvatskog planinarskog društva 🙂
Saznaj više
- Željko Poljak i Alan Čaplar: Monografija „Hrvatsko planinarstvo u 1000 slika“
- Hrvatski planinarski savez / Alen Čaplar: Povijest planinarstva
- Hrvatski planinarski savez: Iz prošlosti
- Hrvatski planinarski savez: Ekspedicije
