„Od svega što čovjek u životnom nagonu podiže i gradi, ništa nije u mojim očima bolje i vrijednije od mostova. Oni su važniji od kuća, svetiji od hramova. Svačiji i prema svakom jednaki, korisni, podignuti uvijek smisleno… i ne služe ničem što je tajno i zlo.
Veliki kameni mostovi, svjedoci iščezlih epoha, kad se drugačije živjelo, mislilo i gradilo… Svi su oni u suštini jedno i podjednako vrijedni naše pažnje, jer pokazuju mjesto na kojem je čovjek naišao na zapreku i nije zastao pred njom, nego je svladao i premostio kako je mogao, prema svom shvaćanju, ukusu i prilikama kojima je bio okružen…“
Tako je pisao veliki Ivo Andrić čije riječi dolaze u misli dok se 150 metara ispod naših nogu obrušavaju glasni i divlji brzaci rijeke Tare. Pogled u provaliju i osjećaj da bi nas ljute stijene i voda samljeli kad bi mogli, bude dodatnu zahvalnost na betonskom divu koji ih elegantno preskače u lukovima i s kojeg u sigurnosti uživamo u pogledu. Most na Đurđevića Tari ipak nije samo to, već mnogo više. Priča o njemu priča je o sinovima naše zemlje koji su je branili i gradili, a ona počinje već na početku mosta, u obliku spomenika vojniku, ispod kojeg stoji: Ovaj spomenik podiže majka Marija sinu Božidaru Žugiću…
„Gospodine pukovniče, tako se ne brani otadžbina!“
Božidar Žugić imao je 26 godina kada se kao poručnik Jugoslovenske vojske našao u košmaru Drugog svjetskog rata na našim prostorima. U ožujku 1941. godine izvršen je državni udar i postavljeni su nova vlada i novi kralj – Petar II. Karađorđević, koji je tek trebao napuniti 18 godina. Sile osovine, predvođene nacističkom Njemačkom, izvršile su napad na tadašnju Kraljevinu Jugoslaviju 6. travnja 1941. godine.
Žugić se za ovih burnih dana zatekao na mađarskoj granici (Mađarska se 1940. godine priključila Silama osovine) u 10. posadnom puku koji se po naredbi Vrhovne komande povlačio prema Novom Sadu.
Tog 13. travnja 1941. godine vojnici Jugoslovenske vojske se povlače i stižu nadomak Novog Sada. Međutim, svega dvadesetak kilometara od grada, kolonu su presjekle mađarske brigade s njemačkim tenkovima i otvorile vatru po vojnicima. Među njima je bio i mladi Žugić.
Njegov komandant i imenjak, pukovnik Božidar Ristić, procijenio je da nemaju izlaza i počeo pregovarati o predaji. Mađarski vojnici (tzv. hortijevci), tražili su bezuvjetnu predaju i razoružanje vojnika, na što se dio jugoslovenskih vojnika nezadovoljno uskomešao.
Prema riječima svjedoka Štefana Dudoka, u tom trenutku iz grupe je izašao „lijep i visok poručnik“, stao pred mađarskog komandanta i viknuo: „Što hoćeš ti, kukavico? Hoćeš da nas zarobiš bez borbe?“ Zatim se okrenuo svom komandantu Ristiću: „Gospodine pukovniče, tako se ne brani otadžbina! Ja se ne predajem! Jugoslavenski oficir se ne predaje, on može samo da pogine!“
Bio je to Božidar Žugić. Rekao je što je imao, izvadio pištolj i pucao u grudi mađarskom komandantu. U nekim verzijama priče, Žugić se potom okrenuo i ubio vlastitog pukovnika Ristića, kaznivši ga tako za predaju. Na to su mađarski vojnici otvorili paljbu po jugoslovenskim vojnicima. Njih 17 je tada poginulo, dok se dio spasio ili razbježao po okolnim poljima. Ubijeni jugoslavenski vojnici pokopani su u zajednički grob, dok je tijelo Božidara Žugića pregaženo tenkom i bačeno sa strane, na đubrište u polju.
Prkositi moćnom, zaštititi slabijeg
Neki smatraju da ono što je Žugić napravio nije herojstvo, već luđaštvo. Njegov pukovnik bio je iskusan ratnik, heroj iz doba Balkanskih ratova i Prvog svjetskog rata, pa je za vjerovati da je znao što radi čak i kad se predaje. S druge strane, predao se ili ne predao, mađarski vojnici (hortijevci) bili su poznati po ubijanju civila, pa je ishod vjerojatno bio neizbježan.
Mađarski vrhovni zapovjednik, Mikloš Horti, kasnije je u Jugoslaviji proglašen za ratnog zločinca jer je bio odgovoran za smrt tisuća civila. Znate onaj spomenik žrtvama racije u Novom Sadu, na obali Dunava? To je njegova ostavština – više od tisuću nevinih ljudi zauvijek nestalih u rijeci.
Žugićevo samožrtvovanje tako je ipak ušlo u povijest kao hrabar čin koji je neprijatelju nanio moralni poraz, a svom narodu i vojsci obranilo čast. O crnogorskom ratničkom genetskom kodu koji ne dozvoljava predaju svjedočio je i poznati američki novinar Sebastian Junger tijekom gostovanja na podcastu Joe Rogana. Kao povijesni primjer neuništivog duha naveo je osmansku invaziju na prostor današnje Crne Gore, kada nadmoćna vojska nije uspjela nametnuti svoju vlast šačici odlučnih muškaraca koji su se organizirali u male gerilske skupine. Prigodno, i sam Božidar Žugić bio je iz ratničke obitelji, a njegov pradjed Mićo bio je heroj slavnog Hercegovačkog ustanka protiv Osmanlija 1875. godine.
Priznanje Božidaru odao je čak i njemački komandant, feldmaršal Maksimilijan, koji je u svom štabu opisao njegovo samožrtvovanje i kažnjavanje komandanta zbog predaje kao „najveći moralni čin i patriotsko osjećanja pripadnika armije“, te napomenuo da „može da služi na čast vojsci koja takve pojedince ima“.
Neki će reći kako je Žugićev čin primjer čuvenog crnogorskog „čojstva i junaštva“. Izraz je proslavio crnogorski seljak Marko Miljanov krajem 19. stoljeća, kada je napustio politiku i vratio se korijenima – prirodi, selu i običajima, te napisao knjigu „Primjeri čojstva i junaštva“. Bila je to zbirka raznih anegdota i primjera koji služe kao moralni kompas i podsjećaju na vrijednosti pravde, ljudskosti, plemenitosti i zauvijek odabira da se radije pogine glavom, nego obrazom. „Junaštvo je kad branim sebe od drugoga, a čojstvo kad branim drugoga od sebe“, objasnio je Miljanov, podsjetivši kako je ljudska dužnost prkositi moćnome, a zaštititi slaboga.
Koliko se misija Božidara Žugića mogla tako shvatiti, naročito u kontekstu samožrtvovanja pred nadirućom fašističkom vojskom, bilo je pitanje oko kojeg se spoticala i socijalistička vlast u novoj, postratnoj Jugoslaviji. U maniri onog vica gdje Tita pokušavaju naučiti igrati šah, a on zbunjeno gleda „Majke ti, kakva je ovo igra u kojoj treba sačuvati kralja?“ – ni Božidar Žugić, kao oficir takvog sustava, nije budio njihovu sućut. Tek 20 godina nakon njegove smrti, Savez udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata iz Gložana podigao mu je spomenik na lokalnom groblju. Za tu priliku pozvali su i njegovu majku koja je doputovala sa sjevera Crne Gore. Za drugu priču, mi ćemo poći na taj isti sjever.
Marija Žugić, majka Božidara Žugića, godinama je u kući čuvala bistu svoga sina, čekajući trenutak kada će vlasti dozvoliti njeno postavljanje i u Žugićevoj rodnoj zemlji, u durmitorskom kraju. Bista je konačno otkrivena 1966. godine kod mosta na Đurđevića Tari, no njegova majka nije dočekala vidjeti ju. Umrla je samo tjedan dana ranije. Ostali su ugravirani stihovi koje je posvetila svom sinu:
Spomen dižem, tebi sine
Da ti majku želja mine
A valovi brze Tare
Glas preuzmu majke stare
Pa i putnik neka znade
Zašto tvoju mladost dade.
Mrtvim mostom spasiti čovjeka
I danas bista Božidara Žugića stoji kraj mosta nad kanjonom Tare, dok stotine turista prolaze svakoga dana i pitaju „Tko je bio ovaj čovjek?“. Tko ne zna ćirilicu, možda bi pomislio da je baš on inženjer ili arhitekt koji stoji iza „jednog od najljepših mostova svijeta“, kako je svojedobno laskao jedan strani turistički magazin.
Da li je most sam po sebi toliko impresivan (jest), ili je i do „svjetskog a našeg“ kanjona rijeke Tare (jest), nije ni bitno. Prizor je spektakularan, moćan, nalik razvikanim američkim nacionalnim parkovima kakve – uz dužno poštovanje i odrješiti ton balkanskih roditelja – „imamo i kod kuće“. Kanjon smaragdne rijeke Tare najdublji je kanjon Europe. Dramatične litice penju se i do 1333 metra uvis, a prate ga dužinom od 82 kilometra.
Most koji u lukovima preskače kanjon dubok 150 metara i čiji su stupovi izgubljeni u raspuštenom zelenilu natopljenom žustrom rijekom, jedna je od najpoznatijih atrakcija Tare. U ovu divljinu privukao je jedine prave divljake – buseve, automobile, restorane, prodavače suvenira i krležijanske „novovjekovne barbare“ – nas turiste koji u transu okinemo 150 fotografija samo da bismo kasnije objašnjavali ljudima: „Ali na slici ne izgleda tako dobro, moraš vidjet uživo“.
Most dugačak kao godina, 365 metara, projektirao je arhitekt Mijat Trojanović. Građen je od 1938. do 1940. godine, a tijekom gradnje podignuta je najviša drvena skela na svijetu. Kada je dovršen, bio je najveći lučni most od armiranog betona u Europi.
Balkanska klasika zvana „most nije stigao biti ni svečano otvoren, kad već dođe novi (svjetski) rat“, popraćena je partizanskim klasikom „hajmo ga srušit“. Sredinom 1941. godine okupatorski tenkovi već su gazili sjeverom Crne gore i bilo je potrebno presjeći im puteve. Lokalni stanovnici nam prepričavaju kako su prilikom rušenja partizani ipak pazili u kojem će dijelu raniti most, da bi ga kasnije mogli najlakše popraviti. Inženjer Lazar Jauković pokazao im je gdje valja udariti, na najmanji luk. Sve ostalo je legenda i pjesma. Jauković je našu slobodu platio rušenjem svog remek-djela, a kasnije i vlastitim životom. Nedugo nakon ovog partizanskog manevra ulovili su ga četnici, te za kaznu doveli do razrušenog mosta gdje su ga strijeljali.
Uz ove tužne temelje mosta ostaje utjeha da njegova žrtva nije bila uzaludna, jer je Crna Gora dočekala kraj Drugog svjetskog rata na pobjedničkoj, antifašističkoj strani. A što bi s arhitektom Trojanovićem? Trojanović je vijest o ubojstvu inženjera Jaukovića dočekao u logoru. Preživio je tu strahotu i po oslobođenju prionuo obnovi mosta – pretpostavljamo, odlučniji i motiviraniji nego ikad.
Most je obnovljen i svečano otvoren 1946. godine, a po ratnim događajima snimljen je slavni film „Most“ iz 1969. godine. Deset godina kasnije, na ovoj lokaciji sniman je i američki ratni film „Force 10 from Navarone“, s Harrisonom Fordom u glavnoj ulozi. Kad smo kod glavnih uloga… Voljeni arhitekt i otac mosta na Tari, Mijat Trojanović, postao je kasnije ugledni profesor Građevinskog fakulteta na Univerzitetu u Beogradu, posvećen do kraja života svojoj najvećoj ljubavi: gradnji mostova…
„Tako, svuda na svijetu, gdje god moja misao krene ili stane, nailazi na vjerne i ćutljive mostove kao na vječitu ljudsku želju da se poveže, izmiri i spoji sve što iskrsne pred našim duhom, očima i nogama, da ne bude dijeljenja, protivnosti ni rastanka.
Najposlije, sve čim se ovaj naš život kazuje – misli, pogledi, riječi, uzdasi – sve to teži prema dugoj obali, kojoj se upravlja kao cilju, i na kojoj tek dobiva svoj pravi smisao. Sve to ima nešto da svlada i premosti: nered, smrt ili nesmisao. Jer, sve je prijelaz, most čiji se krajevi gube u beskonačnosti, a prema kojem su svi zemni mostovi samo dječje igračke, blijedi simboli.
A sva je naša nada s one strane.“
Pingback: Cvijeće, rakija i mačke: Manastir Morača u oblacima koji plove kanjonom - Mala mjesta