Nemoguće je ispričati povijest Šida bez spomena Save Šumanovića, ili pričati o životu Save Šumanovića bez spomena Šida. Priča je to o mladom slikaru iz provincije koji odlazi u svijet pun romantičarskih iluzija, a vraća se razočaran bjelosvjetskim snobizmom i malograđanštinom. Malo mirnih dana koje je uspio pronaći u majčinoj kući i svom Šidu prekinula je tragedija u kojoj je izgubio život, no Galerija i Spomen kuća Sava Šumanović u Šidu čuvaju uspomenu na jednog od najpoznatijih srpskih slikara do današnjeg dana. Grijeh je proći Šidom, a ne posjetiti ih.
Od Bosuta do Seine
Sve je počelo u Vinkovcima 1896. godine. U tada imućnoj i uglednoj obitelji Šumanović rodio se sin Sava, a ubrzo nakon toga porodica seli u Šid, gradić udaljen 40 kilometara istočnije. Ondje će provesti ostatak svog života, s iznimkom par Savinih putovanja. Završio je gimnaziju u Zemunu, i baš kad se njegov otac ponadao da će poći za odvjetnika, Sava je odlučio postati – slikar.
U želji da se posveti slikarstvu je imao podršku majke koja je naslutila talent te ostala uz njega do kraja života. Upisao je zagrebačku Akademiju likovnih umjetnosti i balaševićevski „dobro stajao tih sezona“, dok se držao popularnog simbolizma i secesije. Ohrabren i željan svijeta pošao je za Pariz, gdje je iznajmio atelje na Montparnasseu, romantičnoj i boemskoj četvrti na obali rijeke Seine. Baš tih „ludih 1920-ih“ Montparnasse okupljao je intelektualnu i umjetničku kremu Francuske – bilo je to mjesto na kojem ste trebali biti.
Za šankovima Montparnassea je pio Ernest Hemingway, u umjetničkim krugovima probijali su se Andre Breton i Salvador Dali, političko utočište pronašli su Lenjin i Trocki, a kada bismo mogli otputovati natrag u vrijeme i prošetati njegovim ulicama, bilo bi to poput šetnje hodnikom (živućih) slavnih. Emile Zola, James Joyce, Pablo Picasso… I konačno, naš Sava Šumanović. Mrvicu više o Montparnasseu pisala sam za Punkufer.
Provincija je stanje uma
S novostečenim znanjem i idejama vraća se u provinciju – i pritom mislim na Zagreb, a ne Šid. Kritičari i publika ovaj put nisu dobro reagirali na njegov novi stil (koji je kasnije nazvao „onako kako znam i umijem“, ni akademičan, ni ljevičarski). Uzalud je pokušavao unijeti nove ideje u slikarstvo, vjerujući kako su stvari lijepe kada odgovaraju potrebama i duhu vremena. Kako je sam govorio na primjeru kočije i automobila: kočija je lijepa za svoje vrijeme, a auto za svoje. No, pokušati autom imitirati muzejsku kočiju bila bi ludost koja ne bi bila lijepa danas, a za budućnost bi bila dokaz naše nemoći. Vjerovao je kako je slično i u umjetnosti.
„Na žalost Zagreb nikada više nije bio za mene mjesto od nekog interesa poslije te izložbe. Ja svoj renome nisam mogao zadržati u tom gradu, iako sam činio sav mogući napor da budem uvijek na „visini“. Oni su imali svoj vidokrug, a koji se usudi da radi ono na šta Zagrepčani nisu navikli, toga se oni odreknu. Kako su veoma neelastični duhom, moda je kod njih uvijek sa 10 godina zakašnjenja“, pisao je kasnije Sava Šumanović o tim danima.
Tijana Palkovljević Bugarski, upravnica galerije Matice Srpske, ističe u obranu Zagreba i regije (uključujući i Beograd) kako za ovo neprihvaćanje nije kriva publika. Naprosto su se trendovi toliko brzo smjenjivali da se ljudi nisu stigli naviknuti na njih. Razumljivo je da je tada još uvijek bilo popularno akademsko slikarstvo.
Nije Šumanović bio jedini nesnađeni dođoš u Zagrebu – bilo je i većih od njega. Još za njegova prvog boravka ovdje, u Zagrebu je usamljen i gladan tugovao Nobelovac Ivo Andrić koji je tada pisao: „Mi, mrki i ozbiljni sinovi s juga, ne može da nađemo smisla ovom crvotočnom i alkoholičnom gradu, gde masna jela uspavljuju duh i gde vino oči vara. Ovde se za godinu dana postaje životinja, bestia zagrabiensis, a za dvije špijun.“ Zaključio je tužnim uzdahom da odavde „treba otići“, a poriv za bježanjem kasnije će uobličiti u istoimenoj pjesmi: „Znam da se neće vratiti leto sagorelo, i da je mrtva radost i pogašena žeđ, i da tuđina nikom još sreće nije dala, ali znam da su za nesrećne oči novi krajevi lek, i da se svaki bol jedino novim i većim sažiže i leči.“
Sava kao da je živio ove stihove, jer se ponovno vraća Parizu sredinom 1920-ih. No, ovoga puta razbile su se njegove romantičarske vizije Francuske. Suočio se s brojnim tehničkim problemima oko vize, statusa, dozvole boravka i prodaje svojih slika, a potom je doživio razočaranje kada javnost i kritika nisu više tako dobro reagirale na njegova djela. Ironično, baš u tom periodu nastaju i neka od njegovih najpoznatijih djela – „Doručak u travi“ i „Pijana lađa“ nastala po istoimenoj pjesmi Arthura Rimbauda.
Rimbaud je bio još jedan umjetnik koji je baš poput Save „s namjerom došao u veliki grad“ (svaka slučajnost sa Sinanom Sakićem je namjerna). Tamo ga je dočekao Verlaine s kojim se upustio u odnos tako buran da je jednom prilikom Verlaine u pijanstvu dvaput pucao u njega. Rimbaud se poražen i iscrpljen vratio iz Pariza u svoj rodni kraj, baš kao što će to učiniti i Sava Šumanović.
„Shvatio sam da Francuzi neće u meni nikada gledati sebi ravnog, nego stranca, koji im je nepotreban i koji im smeta. To, kao i šikane s dozvolom boravka u Parizu, bile su veliki uzročnik moga nervnoga i duhovnog oboljenja. Svi su me od reda, koji su slike vidjeli, savjetovali, da se zauvijek otarasim toga da budem propagandist „francuskih vrednosti“ u svojoj otadžbini. „Činite to Francuzima što su oni činili Vama, gnjavite ih i mrzite pa ćete od njih biti poštovani“, bile su otprilike njihove riječi.“
Sava Šumanović (izvor)
Povratak i iskupljenje
Neuhranjen, depresivan i duševno iscrpljen nakon mukotrpne pariške epizode, Sava je doživio tešku psihičku krizu. Odbačen od francuske „umjetničke kreme“ i ogađen njihovim snobizmom vraća se u Šid, krajoliku koji je njemu „najslikovitiji i najljepši“.
Tu stvara svoje poznate slike idiličnog sremskog pejsaža, kao i Šidijanke i Beračice. Priprema izložbu za beogradski Novi Univerzitet gdje će 1939. godine izložiti čak 410 slika iz tzv. šidskog perioda. Bila je to jedna od najvećih samostalnih izložbi koje je Beograd vidio, zidovi su bili prekriveni stotinama slika. To se inače tako ne radi i nije baš „galerijski“, ali on je htio što kompletnije prikazati svoje stvaralaštvo posljednjih 10 godina.
Izložba je ostvarila ogroman uspjeh, tri puta je produljivana zbog velikog interesa publike, prodano je mnogo slika, a kritike su bile uglavnom pozitivne. Sav prihod poklonio je fondu za pomoć mladim slikarima beogradskog univerziteta.
Slike koje prikazuju seoski život, zelene aleje, sremačke kućice i ravnicu pod snijegom odišu mirom i spokojem – ili bijegom u isti – koji je Sava toliko trebao. Bilo je tu i aktova u kojima je vjerojatno mogao ispoljiti svoj libido, zatomljen pod konzervativnim odgojem i pred majkom. Uspomena na Pariz ostala je u detaljima: primjerice, na slici „Kraj šumarka“ pojavljuje se kupačica Kika, slavna pariška muza i „kraljica Montparnassea“ koja je težak život ublažavala druženjem sa slikarima. „Slikari su me usvojili i tuga je prestala“, pisala je u memoarima, a njena smrt kasnije je poistovjećena s „krajem slavnih dana Montparnassea“.
Dan kad su ih odveli…
Slike su bile sušta suprotnost događajima van njegove bašte i obiteljske kuće čiji starinski drveni namještaj, slikarsko postolje i kredenci još uvijek čuvaju duh građanštine i romantike. Sobe visokih stropova i prozora propuštaju dovoljno dnevne svijetlosti, a pogled kroz prozor čini da ulica s prolaznicima postaje pokretna slika na zidovima, inspiracija u sigurnosti koju zidovi stvaraju.
Tražeći mir, distancirao se od politike čija je produžena ruka zagrabila i u balkansko podneblje. Život je bio dovoljno težak i čemeran bez nje. No, Drugi svjetski rat stigao je pred šidske kapije, a Savu je sustigla kletva apolitičnosti po onoj staroj „prvo su došli po Židove…“.
Šid je tijekom Drugog svjetskog rata pripojen NDH koja je obuhvatila dio Srema pa sve do Zemuna. Ćirilica je zabranjena i Sava se prestao potpisivati – umjesto potpisa na slike je stavljao samo godine, koje su dovoljno govorile same za sebe. Uskoro su počele ustaške akcije „čišćenja“, a najveći zločin u Šidu dogodio se 28. kolovoza 1942. godine. Tada su u sklopu velike racije ustaše došle po Savu Šumanovića. Zajedno s još 150 Šiđana, među kojima je bilo i žena i djece, odveden je na mučenje, a potom u koncentracijski logor u Sremsku Mitrovicu. Ondje su svi strijeljani i bačeni u masovnu grobnicu.
Sava je ubijen 30. kolovoza 1942., u dobi od 46 godina. Njegovo tijelo nikad nije identificirano – umro je anonimno, baš kao što je i živio posljednji period života kada je prestao potpisivati svoje slike.
Pobjeda beskrajne blagosti
Od Savine obitelji ostala je samo majka Persida koja ga je pratila i podržavala cijeli život. Upravo je ona bila zaslužna što su njegove slike ostale sačuvane u Šidu. Zahvaljujući njenom trudu i angažmanu 1952. godine otvorene su Galerija Sava Šumanović i njegova rodna kuća u kojoj je vrijeme stalo. Savina majka sačuvala je čak 417 slika, a njihovu kuću nije htjela napustiti čak ni kada je Šid granatiran u Drugom svjetskom ratu, tj. za proboja Sremskog fronta.
Galeriju je 1965. godine posjetio i predsjednik Josip Broz Tito, kada je, oduševljen slikama izrazio želju da upozna majku najpoznatijeg šidskog umjetnika. No, kako je Persida tada već bila 90-godišnja starica, nije imala snage doći do galerije pa je pozvala Tita kod sebe u kuću na kaficu. I Tito došao.
Skoro 60 godina kasnije stižemo i mi, na adresu koja sada glasi: Ulica Save Šumanovića 10. Tu je njegova Spomen kuća otvorena za posjetitelje. Odmah iza ugla nalazi se i Galerija koju smo obišli uz divno vodstvo kustosa.
Iz Savinih slika isijavaju spokoj i utjeha vojvođanskih pejsaža: žitnih polja, seoskih puteljaka, krošnji lipe, ružičasto-plavog neba i kapija… Vjerujem da je Sava imao periode kada je patio od kompleksa manje vrijednosti, pogotovo u mladosti kada se imao potrebu dokazati zagrebačkoj i pariškoj kritici i publici, opterećen mišlju da je za njih običan provincijalac. Srećom, prevladala je njegova želja za stvaranjem, pronalaženjem lijepog i univerzalnog u skromnoj, „običnoj“ svakodnevici, koja ga je držala poput narkoze.
Pokušali su ga uništili oni koji taj sentiment ne razumiju, koji ga iz vlastitog straha žele uskratiti nama ostalima i prekrojiti svijet po svojim aršinima – slijepi utjerivači poretka u kojem je opasnost čovjek poput Save, dijete među odraslima. No, prave stvari uvijek pronađu svoj put, uz malu pomoć onih kojima je stalo. Sava zahvaljujući svojoj majci živi u Šidu iz kojeg kao uspomenu nosim sliku svog rodnog grada – tako su omogućili i nama ostalima da s vremena na vrijeme pobjegnemo u „beskrajnu blagost Srema, koja se u nas upila još od djetinjstva“…
Informacije o Galeriji i Spomen kući Sava Šumanović
Facebook stranica Galerije Sava Šumanović
Adresa: Ulica Svetog Save 7, Šid
Radno vrijeme galerije: pon-pet 10-18 h, vikendom 10-16 h
Cijena ulaza: za odrasle 200 dinara (13 kuna), za djecu 100 dinara (6,5 kuna)
Spomen kuća Sava Šumanović nalazi se na adresi: Ulica Save Šumanovića 10, Šid
(mislim da je cijena ulaznice oko 100 dinara, nisam sigurna jer me sestra častila obilaskom, a radno vrijeme do 15 ili 16 h svakim danom osim nedjelje koja je neradna)
