Palestinski dnevnici: vojnik koji sanja bijele ljiljane

U proljeće 2018. provela sam mjesec dana u Palestini. Ovo je prvi dio dnevnika (Hebron, Betlehem, Jeruzalem) koji su originalno objavljeni na portalu h-alter.org.

On ne pametuje o svojim snovima.
Shvaća stvari onako kako ih osjeti i ćuti mirisom.
Domovina je za njega, priča mi,
Piti kavu svoje majke i vratiti se u predvečerje.

Kada je palestinski pjesnik Mahmoud Darwish napisao pjesmu ”Vojnik sanja bijele ljiljane” nakon Šestodnevnog rata 1967. godine, iznenadio je mnoge koji su ga držali za palestinsku ikonu i simbol otpora. Podarivši pjesmom glas izraelskom vojniku koji ubačen u ratni stroj čini kako mu je rečeno, no ne osjeća srcem nacionalističku euforiju oko sebe, potvrdio se još jednom kao humanist i pjesnik ljudi, te razočaranje za iluzije onih koji su ga htjeli zarobiti u svoju političku mrežu.

Židove s kojima je odrastao u prijateljstvu i neprijateljstvu portretirao je bez demoniziranja tako karakterističnog za podneblje svoga doba, i time ponudio nadu u zajedničku postratnu budućnost i mir koji nije našao na ovom svijetu. Za vrijeme mog boravka u Palestini često su mi u misli dolazili njegovi stihovi, i danas toliko živi.


Bog nas čuva, al’ puška nek se nađe

Tko god je putovao ili će putovati u Izrael, naročito prvi put, osjetio je kamen u grlu pri pomisli na ispitivanje i rešetarenje pri ulasku u zemlju. ”Koliko gnjavaže mogu očekivati?”, pitam iskusnog poznanika. ”Koliko god je potrebno…”, ležerno će. Drugi objašnjava: ”Ne shvaćaj to osobno, ali pripremi se na maltretiranje – to su ti jednostavno nabrijani klinci kojima su dali puške u ruke”.

Odredište definitivno nije pomoglo: Hebron ili al-Khalil na arapskom, palestinski je grad u kojem se izraelsko-palestinski sukob toliko krvavo prelomio da mu je priuštio titulu ”najproblematičnijeg grada” Zapadne Obale, a meni mjesto u posebnoj sobi za ispitivanje na dolasku: od mjesta rođenja roditelja do razloga učenja arapskog jezika, svako zašto? ima svoje zašto. I premda znaš da je riječ o paranoidnoj rutini, osjećaš se kao krivac koji pokušava dokazati nevinost.

Hebron, Palestina

Izraelske tajne službe i vojne snage svojom istreniranošću i obučenošću dostojne su i straha i divljenja i zgražanja istovremeno, naročito kada se uzme u obzir kratki vijek Izraela kao države, od kojeg su stariji naše bake i djedovi. Služenje vojske je ovdje puno više od obaveze: s 18 navršenih godina mladi služe vojni rok u trajanju od dvije godine za žene, odnosno skoro tri godine za muškarce, a nakon toga dužni su kao rezervisti svake godine prekidati svoj civilni život i provesti mjesec ili dva na frontu ovisno o odluci vlasti.

Za pristupiti vojsci tj. IDF-u (Izraelskim obrambenim snagama) potrebno je imati pravo počiniti Aliyah – u prijevodu: imati barem jednog djeda ili baku židovske vjere što omogućava Židovima povratak u izraelsku zemlju. Arapi i ultra-ortodoksni Židovi nisu obavezni služiti vojsku, za razliku od Druza, no to su priče o slojevitosti konflikta za druge prilike. Za sve ostale zainteresirane postoji opcija volontiranja u vojsci kroz druge programe.

Već prvih dana u Hebronu vidjela sam više izraelskih vojnika na ulicama nego na cijelom aerodromu i premda izgledaju disciplinirano i dobro oboružano, vjerujem da bi većina, kao i ja, pri pogledu na njih ipak pomislila: koja je poanta njegovog stajanja tu cijeli dan; kako mu se da; hoće li on umrijeti od dosade?

Iako na palestinskom teritoriju, Hebron je podijeljen na palestinski i izraelski dio. Zato na određenim mjestima vrvi vojnicima koji su tamo poslani da čuvaju izraelske tj. židovske doseljenike čiji je glavni motiv za naseljavanje vjersko – povijesni značaj ove zemlje (koju ne nazivaju Zapadnom obalom već Judejom i Samarijom). Jedna od ”palih” ulica u tom procesu naseljavanja jest al-Shuhada (”ulica mučenika”) ili kako je Izraelci zovu: ulica kralja Davida – nekad glavna ulica koja je vodila do Pećine patrijarha i bila žarište društvenog i trgovačkog života lokalnih Palestinaca. Danas stoji sablasno prazna, s tek nekolicinom autohtonih stanovnika koji su izdržali pritisak iseljenja nakon izraelskog naseljavanja. Oni su i jedini Palestinci koji smiju proći kroz checkpoint da bi ušli u ulicu jer tamo žive, dok je ostalima pristup zabranjen. Nekolicina nas je dogovorila susret s jednim od preostalih stanovnika te ulice, 25-godišnjim Palestincem Ahmedom koji će nas čekati s druge strane check pointa. Nakon 15 minuta stajanja u redu, prolaska kroz željezna vrata, kontrolnu kućicu, detektor metala, pregled putovnice od strane vojnika, bili smo slobodni ući.

Hebron, Palestina
Hebron, Palestina, Shuhada
Hebron, Palestina, Shuhada

Upoznajemo se s našim domaćinom. Kroz šetnju i priču Ahmed nas dovodi do kraja opustošene ulice pred vrata svoje kuće, naružene grafitima i označene židovskom zvijezdom. Samo nekoliko metara dalje nalazi se još jedan checkpoint: ulaz u izraelsko naselje i linija koju on kao Palestinac ne smije preći. ”Tu sam odrastao, a danas ne smijem kročiti stazom kojom sam se kao klinac vozio biciklom”, pokazuje upirući prstom preko izraelskih vojnika koji tu danonoćno stoje na položajima, čini se – dosađujući se. Njegova priča i naša vidno inozemna lica privlače njihovu pozornost i jedan od njih nam se počinje približavati. ”Da ja sad nekim čudom prođem pored njih i nastavim šetati, oni bi imali pravo mene upucati kao potencijalnu opasnost”, nastavlja Ahmed nesmetano. ”U ovoj ulici su tako jednom ubili curu na putu do škole jer su mislili da nosi eksploziv u ruksaku. Vikali su joj, no ona nije razumjela hebrejski, i samo su počeli pucati po njoj. Kad su je ubili i pregledali ruksak, našli su jedino školske knjige. Neki od vojnika su se tijekom cijelog događaja smijali, a jedan je židovski doseljenik to snimao mobitelom i navijao”.

Izraelski vojnik koji je za to vrijeme lagano došetao zastao je na dva metra od nas i držeći pušku se arogantno nasmiješio Ahmedu: ”A zašto im ne ispričaš što ste vi radili nama?”. ”Bez brige, ispričat ću im. To vas i dalje ne opravdava”, smireno mu odgovara dok istovremeno kao da igraju izazov tko će koga dulje gledati u oči. Vojnik se još jednom nasmiješi i u odlasku dobacuje: ”Svaka priča ima dvije strane”.

Možda, razmišljam, ali jedna će uglavnom ostati ušutkana u tom ne-fer odnosu uprizorenom upravo sada i ovdje u njima dvojici: jednom koji zna što i gdje smije ili ne smije, i drugom kojem puška i uniforma dopuštaju da nepozvano upadne u priču na sam kućni prag. Cijela priča uz neizbježan izostanak pitanja koje Palestinci inače toliko vole postavljati u svim ćakulanjima: lejsh – zašto?


Teže je držati se u tišini nego prekinuti tišinu

Biti vojnik je stanje uma više nego samo opis posla, a u ”zemlji koja nema vojsku” već ”vojsci koja ima zemlju” što bi se moglo reći za Izrael, vlast čini dobar posao militarizacije stanovništva od malih nogu. Ušavši u svijet vojske s frustracijama i doživljajem Palestinaca kao smrtnih neprijatelja, većina vojnika uspješno racionalizira svoje ponašanje čak i prema civilima – jednako kao što i druga strana racionalizira bacanje kamenja na civile i novinare: ”Danas ste to, ali već sutra ćete biti ovdje u uniformi kao okupatori kad vas pozovu.”

Upravo zato što je naglasak na zajednici toliko jak, teško je zamisliti kako izgleda proces preispitivanja uloge i smisla vojske – to znači ne samo narušiti solidarnost koja vlada u jedinici, nego i fizički ugroziti svoje prijatelje i kolege pri suočavanju s neprijateljem. No, posljednjih godina sve je više onih koji počinju sumnjati u svoju misiju i za koje se otvara novi, puno teži front: onaj s vlastitom savješću.

Podizanje glasa i kritiziranje nisu lak korak jer su visoko kontekstualizirani, te i dalje većinom ostaju usamljen čin pojedinaca. Cijena koju i danas plaćaju oni koji odbiju služenje vojnog roka ili sudjelovanje u nekom od izraelskih ratova jesu zatvor, društvena osuda i izolacija te javna sramota – u medijima i na društvenim mrežama takvi su pojedinci okarakterizirani kao mladi razmaženi bogataši koji nedostatak odgovornosti prema domovini kamufliraju u ljevičarske ideale.

”Kakav je tvoj odnos s vojnicima?”, upitali smo Ahmeda kad smo ušli u njegovu kuću. ”Živiš tu, viđaš ih svaki dan…”
”Kako kojima. Neki od njih me tretiraju kao smeće. Znaju da živim u ovoj ulici, ali me svejedno gnjave za dokumente svaki put. Jednom su me tjerali da trčim u krug i pjevam židovske pjesme da bi me pustili, to ih je urnebesno zabavljalo. A imaš i onih koji su ok, sjede unutra, puše cigarete i baš ih briga – prođem bez problema.”


”Postali smo nacija zatvorskih čuvara…”

‘Koliko njih si ubio?’
‘Teško je prebrojati ih,
no dobio sam jednu medalju.’
Mučeći samoga sebe, pitao sam ga:
‘Pričaj mi o onima koje si ubio.’

Hebron, Palestina, Shuhada

Hebron je bio točka prekretnica za Erana Efratija, bivšeg izraelskog vojnika koji je danas jedan od najglasnijih aktivista za prava Palestinaca. Po završetku Šestodnevnog rata, 1968. godine, poslan je tamo kao zaštita za izraelske Židove koji su došli organizirati proslavu zbog koje je Palestincima uveden policijski sat – po završetku proslave odbili su otići i to je bio začetak izraelskog naseljavanja i okupacije samog centra Hebrona. ”Osigurati njih zapravo je značilo osigurati da više nijedan Palestinac ne živi u tom području. Dok su moji sunarodnjaci na Zapadnoj obali uživali sva prava i povlastice, mi vojnici imali smo potpunu moć nad palestinskim stanovništvom: mogli smo ih uhititi, izbaciti iz kuća, koristiti njihove domove kao svoje baze… Nisam se osjećao kao da ikoga štitim, već kao da sam ja taj koji terorizira ljude”, izjavio je u jednom od svojih opsežnih svjedočanstava.

Ključan element u Eranovoj odluci da javno progovori o svojim razlozima napuštanja vojske jest upravo najveći tabu kad je u pitanju kritiziranje izraelske politike: sjećanje na nacizam i Holokaust koji u židovskoj svijesti postaju dvosjekli mač, kao bolno sjećanje i cijena vlastite države koja će im garantirati nikad-više, i kao preispitivanje sebe samih. Podijeljenost ljudske ličnosti koja ga je fascinirala i plašila kod nacista osjetio je, kako kaže, na vlastitoj koži tijekom boravka na okupiranim palestinskim teritorijima.

Hebron, Palestina, Shuhada

Povlačenje paralela između cionizma i nacizma jest nešto što će i mnogi kritičari odbaciti kao neukusan vid pro-palestinske propagande, no koliko god nizak taj udarac bio, nije bez razloga. Samo putujući Zapadnom Obalom i hodajući ulicama Hebrona, simboli i upozorenja na koje sam nailazila toliko su zastrašujuće podsjećali na već viđeno: prazne kuće i zapečaćeni dućani protjeranih Palestinaca označeni Davidovim zvijezdama, table s upozorenjima zabrane ulaska Palestincima, tj. Izraelcima na određena mjesta, automobilske tablice i iskaznice koje određuju dozvoljene i zabranjene rute kretanja s obzirom na nacionalnost

Šale na vlastiti račun i usporedbe s nacistima već dugi niz godina žive među izraelskim vojnicima. Neki su za vrijeme Intifade i čuvanja prosvjednika u zatvoreničkim kampovima tražili medicinsku pomoć uslijed psihičkog kolapsa, naročito unutar zloglasnog libanonskog kampa Ansar. Svjedočanstva izraelskih vojnika koji su radili u njemu (Linn, 1996) svode se na asocijacije s nacističkim logorima:

  • Za mene je to bilo poput koncentracijskog kampa: žičane ograde, znakovi, blato… Bio je to rub mojih moralnih granica.
  • Zaključio sam kako bi za mene bolje bilo da sam ja u zatvoru nego da čuvam Ansar.
  • Tragedija je da smo upravo mi postali nacija zatvorskih čuvara.
  • To nije jezik koji nam je servirala anti-izraelska propaganda – to je jezik nas vojnika. Kad se ujutro jedan od nas probudi da čuva zatvorenike tijekom ispitivanja, pozdravi nas s: ”Odoh u inkviziciju”. Drugi koristi riječi na njemačkom. Treći se šali da je već skupio toliko iskustva da će ga promovirati u Gestapo. Ne možemo se zaustaviti, asocijacije su prejake. Svi sudjelujemo u tome, pa ipak, samo će jedan od njih šest odbiti tu ulogu – ostali se brzo naviknu.

Vidimo se na spomen ploči

Bi li poginuo za svoju zemlju?

Ne! Učili su me da ju volim, ali nikad ju nisam osjetio u srcu.
Nikad nisam poznavao njeno korijenje i grane, ni miris trave
.

Među vojnicima svih političkih pripadnosti koji su svjedočili o problemima u vojsci čest je osjećaj izdaje od strane nadređenih te uvjerenje da je za njih vojna služba postala samo karijera: oblačeći uniformu, vojnici ostavljaju iza sebe svoju politiku i uvjerenja – no, bačeni u kaos za koji nisu pripremljeni s uputama koje su manjkave i dvosmislene, prepušteni su sami sebi, a po povratku plaćaju cijenu za tuđe politike. Jedan takav primjer je iz razdoblja prve Intifade: otvoren poziv trupama tadašnjeg ministra obrane Yitzhaka Rabina da ”lome kosti” Palestincima koji sudjeluju u pobuni, dok će se on ”pobrinuti za medije i političare”. Dvije godine poslije, izraelski parlament odlučio je odbaciti istragu o njegovoj naredbi, a vojnici koji su na svjedočenju tvrdili da su samo slušali njegove naredbe osjećali su se izdano.

Hebron, Palestina, Shuhada

Kada je došlo do masovnijeg odbijanja sudjelovanja u vojsci i ratu, što se dogodilo za vrijeme rata u Libanonu i palestinskog ustanka Intifade, nisu provođene nikakve studije o motivima onih koji su se usudili reći ‘ne’. Čak i puno vremena poslije bilo je teško doći do imena tih vojnika-‘refusenika’ jer drugi nisu htjeli priznati da imaju takve prijatelje u vojsci, a organizacije za ljudska prava nisu htjele davati podatke iz sigurnosnih razloga.

Za razliku od prethodnih ratova poput onih 1948. i 1967. koji su se javnosti prezentirali kao obrambeni, Libanonski rat mnoge je ostavio zbunjene – zašto mi odlazimo ratovati u drugu državu za tuđe interese? U tom smislu na njega se gledalo kao na ”izraelski Vijetnam”, rat alternative u kojem za razliku od prethodnih postoji mogućnost izbora, ali i rat u kojem se objelodanilo koliko državu više nije briga za vlastite građane.

S druge strane, Prva Intifada (palestinski ustanak na Zapadnoj obali i Gazi 1987.) predstavljala je svojevrsni ”izraelski Alžir”, rat koji će biti izazov za izraelski mentalitet i psihu – i to se pokazalo točnim. Proučavajući ”izraelsko sagorijevanje” tijekom Intifade, Ayala M. Pines (1990) je prikazala kako je 72% oficira koji su bili u direktnom doticaju s pobunjenicima priznalo da im je to iskustvo bilo užasno stresno, a vojnici koji su odbili gušiti ustanak su u razgovoru s Ruth Linn (1996) navodili su slijedeće razloge:

  • Ne želim otići tamo u uniformi jer me čini dijelom okupacije.
  • Tamo se često događaju nedemokratske i nemoralne stvari, bojim se doći u situaciju da ću ih i ja morati činiti ili da će biti napravljene u moje ime.
  • Ne želim biti tlačitelj. Ne bojim se upotrijebiti oružje, ali bojim se smjera u kojem bih ga okrenuo.
  • Ne mogu više podnijeti situaciju: uplašenu djecu, provaljivanje u kuće noću dok ljudi spavaju. Osjećam kako će taj emocionalni teret biti dio mene do kraja života.
  • Ne samo da se protivim stvarima koje tamo radimo, rat uništava i moj vlastiti život u Izraelu: moje studiranje se toliko produljilo, već dva puta me obaveza zapala u vrijeme ispitnih rokova. Tko ima vremena za učenje između plina i kamenja?

Vrijeme je na našoj strani

Po povratku u civilni život svojim ‘normalnim’ radnim mjestima nakon prve Intifade, samo 46% ‘refusenika’ imalo je hrabrosti priznati svojim kolegama da su odbili poziv na front – iznenađujuće po njih, 44% ih je dobilo podršku za svoju odluku na radnom mjestu, a čak 77% podršku unutar svojih vojnih jedinica. No, ostaje ona druga polovica sugrađana koja jednostavno nije htjela čuti o tome što se događa na frontu, i to je jedna od bolnih posljedica koje je na izraelske vojnike ostavila Intifada:

”Jedno od najžalosnijih iskustava po povratku s palestinskih teritorija bilo je otkriti da tvoji prijatelji ne žele znati što si tamo vidio ili radio. (…) Onog dana kad nas je premijer Shamir posjetio u Nablusu, htio sam mu pričati o tome kako Palestinci svaki dan sve više jačaju, moralno i duhovno, dok mi postajemo sve slabiji.
(…) Možete čitati novine, gledati vijesti na televiziji i do mile volje zamišljati kako je vojnicima i Arapima tamo. No, dok ne vidite trogodišnju djevojčicu kako histerično plače samo zato što vas je ugledala kako prilazite niz ulicu; dok ne vidite odraslog čovjeka kako se trese samo zato što ste ga zatražili osobnu; dok ne osjetite miris i čujete zvuk straha, mržnje i bijesa, sve ostaje samo daleka apstrakcija. (…) Svi vidimo statistiku u novinama, no ne vidimo širu sliku – trebalo bi pisati: dva Arapa ubijena, petorica ranjena, 154 udarena, 256 ošamareni, 97 javno poniženi kao primjer drugima.
(…) Vrijeme je da napustimo palestinske teritorije. Šaljemo previše frustriranih mladih ljudi i ostavljamo ih s oružjem u rukama bez nadzora – tko god je bio u vojsci zna koliko katastrofalno to može biti” – stajalo je u pismu jednog rezervista.

Hebron, Palestina, Shuhada
Hebron, Palestina, Shuhada

Pokret Yesh Gvul (”Postoji granica”), čije je ime zapravo reakcija na pitanje javnosti ‘Do koje granice ćemo ratovati?’, nastao je 1980-ih kao protest protiv rata u Libanonu. Izraelski novinar i (često cenzurirani) pisac, jedan od osnivača organizacije i autor knjige ”Refusenik! Izraelski vojnici savjesti”, Peretz Kidron, pojasnio je kako brojka od 1400 vojnika koji su odbili ratovati u Libanonu nije zanemariva jer ”svaki od njih ima oko 10, 20 prijatelja u vojsci za koje ne možemo biti sigurni da također nisu skeptični”, a ”generali više nisu sigurni do koje mjere se mogu pouzdati u svoju vojsku”. ”Odbijanje je zarazna bolest. Jedan pilot koji je odbio bombardirati civilna područja rekao mi je kako je razgovarao s još stotinu pilota koji su se složili s njim, a 27 njih je potpisalo njegovo pismo odbijenice. Postavlja se pitanje dana kada će istupiti i preostala 73 vojnika?”

Tu je i B’Tselem, organizacija nastala za vrijeme Intifade radi dokumentiranja slučajeva kršenja ljudskih prava na Zapadnoj Obali i u Gazi. Jedan od osnivača nevladine organizacije Peace Now koja se zalagala za povlačenje s okupiranih teritorija tijekom Šestodnevnog rata, objasnio je ”teoriju svjesnosti”: kada bi izraelska javnost znala (ili barem htjela znati) kakvi uvjeti vladaju na Zapadnoj Obali, birali bi vlast koja bi tome stala na kraj.

Dio bivših izraelskih vojnika koji su odlučili progovoriti ne samo o zločinima koje su činili već i promašenosti cjelokupne izraelske politike prema Palestini, okupili su se pod nazivom Breaking the Silence. Unatoč preprekama i pokušajima sabotaže od strane vlasti i neistomišljenika, organiziraju ture za javnost u kojima iznose na vidjelo okupacijski karakter izraelske misije u Palestini: ”Mislim da će ljudi, čitajući povijesne knjige za 50 godina i gledajući ono što mi danas radimo reći: kakvi su to gadovi bili. Razmišljaš o tome, pa ipak, činiš to što činiš, jer im pripadaš i dobivaš naređenja, činiš ono što ti je rečeno.”


Prijetnja mirom

Ahmed nas je na rastanku otpratio natrag do check pointa gdje je stajala grupica izraelskih vojnika. Jedan od njih je, vidjevši Ahmeda, iskoračio iz grupe i nasmiješeno mu prišao. Pod težinom različitih nametnutih stvarnosti na ramenima i u sebi, u košmaru koji ih okružuje, na trenutak se dogodilo nešto neobično: ta dva svijeta susrela su se u ovoj ulici i pružila si ruku. Uz osmijeh su se međusobno upitali ”Kako si?” i ”Što ima?”. Pitanja koja su u tom kontekstu zvučala toliko ironično, a bila su toliko ljudska.

Promatrajući prizor, na pamet su mi pala dva scenarija. Da li ta potencijalna ”normalizacija” odnosa može voditi u korjenitiju i dugoročniju promjenu s trenutnom hijerarhijom moći ili je to jednostavno – okupacija s ljudskim licem, način da život pod čizmom postane lakši i podnošljiviji? Velik dio izraelske javnosti hvalit će ”dobre vojnike” poput slučajne Youtube zvijezde Alon Tifa ili nedavno proslavljene ”žrtve” 16-godišnje Ahed Tamimi – vojnika koji je mirno stajao, ne uzvraćajući nasiljem na udarce mlade Palestinke. No, upravo taj status vojnika-žrtava napornih i agresivnih aktivista postaje klopka i način da se pređe preko pitanja o razlozima (postojanja) aktivista koje Alon šalje natrag preko granice ili događajima koji su doveli do Ahedinih vriskova i udaraca, te tako zaboravi srž problema: činjenica da je Izrael i dalje Golijat na tuđoj zemlji.

Hebron, Palestina, Shuhada

Jedan od nadimaka koji su IDF-ovci dali sami sebi jest ”najmoralnija vojska svijeta”, ponosni na Tohar HaNeshek, kodeks ”čistoće oružja” koji nalaže časno postupanje u ratu, bez ponižavanja neprijatelja. Avner Gvaryahu na promociji knjige prikupljenih vojničkih svjedočanstava ”Our harsh logic” tvrdi kako ”nije bitno koliki ćeš osmijeh imati na licu kada nekome ulaziš u kuću”, jer nema lijepog načina okupacije – učinak je uvijek isti. U tom smislu i izraelski ponos prema otvorenosti gay populaciji i veganima kojima je u IDF-u omogućena posebna prehrana i animal-friendly odjeća kao što su čizme od lažne kože – ne predstavlja ništa drugo nego priliku manjinama da i sami danas sutra postanu tlačitelji u instalaciji politike u kojoj su Palestinci zadnja rupa na sviralu.

S druge strane, da li je humanizacija neprijatelja nešto što može pružiti nadu? Obje strane odrastaju u uvjeravanju okoline kako su s druge strane životinje, a ne ljudi – susreti oči u oči i uspostavljanje međusobnih veza dovode do shvaćanja da smo svi dio i žrtve kruga mržnje. ”Ljudi su se bojali nas, ali ono što nisu znali jest da je strah bio obostran. I mene je bilo strah”, priznaje Avner. Hebronski sveučilišni profesor Yaron Ezrahi govori o ”izgradnji zida oko srca” kada objašnjava namjerno izbjegavanje kontakta s drugom stranom kako bi se održalo snažno političko uvjerenje da je riječ o smrtnom neprijatelju, a ne još jednom ljudskom biću.

U tom trenutku, gledajući Ahmeda i vojnika u Ulici mučenika, njihovo rukovanje i osmijesi činili su se kao možda nesvjestan, ali sigurno mali čin prkosa objema stranama koje proklamiraju isključivu i opasnu logiku ”ili mi ili oni”.

Pusti me. Ja sanjam bijele ljiljane, ulice pjesme, kuću svjetlosti.
Trebam nježno srce, a ne metak.
Trebam vedrinu dana,
Ne luđački, fašistički trenutak tijumfa.
Trebam dijete za dan ispunjen smijehom,
Ne oruđe rata.
Došao sam živjeti za izlaske sunca,
Ne svjedočiti njihovim zalascima.


Što ako su oni mi?

”Zemlja ne pita tko tu živi”, priča mi na kraju putovanja jeruzalemski Palestinac uz šalicu arapske kave. ”Ona je bila tu prije nas i bit će tu poslije nas, pa oko čega se onda ubijamo? Kad smo već sad tu, zašto ne bismo, poput Emirata ili SAD-a, bili zajedno, pa neka se država zove Ujedinjeni arapsko-izraelski teritoriji, ili kako god”. Nakon 70-godišnje povijesti ratovanja i mržnje, naziv ”ujedinjeni” s pratećim konotacijama ponosa i moći zajedništva došao je tako neočekivano kao šaka u glavu – pa opet, nismo li i mi na ovim prostorima nakon burne povijesti imali prevrat zvan ‘bratstvo i jedinstvo’? Možda bolje da ga ne podsjećam kako je to završilo.

Hebron, Palestina, Shuhada

Teško je vratiti se iz Palestine s tugom i nepravdom zauvijek urezanima u svijest, a tako je lako pisati o mržnji. U kontekstu kaosa i krvavih sukoba koji se trenutno odvijaju u Pojasu Gaze s nadolazećim danom Nakbe – sjećanja na palestinsku katastrofu i raseljavanje, sve je tiša Darwishova misao: ”I dalje ću, čak i neprijatelja gledati kao čovjeka. Ovo su pjesme ljubavi, a ne rata.” I premda bi bilo naivno očekivati čuda od za sada relativno malenog broja ”otpadnika” u državi koju vodi huškačka desna vlada, nada postoji u toj grudi koja se polako kotrlja i donosi promjenu iznutra. Avner Gvaryahu ne pomišlja na predaju ili odlazak unatoč prijetnjama koje zajedno sa članovima svoje obitelji dobiva, sada kad je zid šutnje konačno probijen. ”Teško je, ali znamo da imamo podršku tisuće Izraelaca od kojih su neki na vrlo visokim pozicijama, i u tajnim službama i u IDF-u. Bilo je teže živjeti u šutnji nego probiti šutnju.”

Rekao je zbogom i otišao u potragu za bijelim ljiljanima,
pticama koje dočekuju zoru na maslinovim granama.
On shvaća stvari onako kako ih osjeti i ćuti mirisom.
Domovina je za njega, piti majčinu kavu
I vratiti se sigurno u predvečerje.

One Comment

  1. Pingback: Palestina, Betlehem: Sutra ćemo voljeti život - Mala mjesta

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*