Članak je originalno objavljen na portalu h-alter.org.
Obljetnica je pada Vukovara i stari tramvaj vozi me duž Vukovarske. Pripreme su u tijeku, televizijske ekipe smrzavaju se oko Tuđmanovog spomenika, roditelji s djecom postavljaju svježe upaljene lampaše uz cestu. Jesenska sjeta i depresija pojačane su spoznajom da su jedini blagdani u studenom oni koji vežu za mrtve.
”Ma ići će ravno!” – prenula me dječja cika tri male Romkinje.
”Ne, nego će skrenut, hoćeš se kladit?” – viče starija. Ne znaju u kojem su tramvaju.
”Ajde. Ako izgubim, dam ti 20 kuna, a ako ti izgubiš, daš mi 5 kuna.”
Starija zadovoljna, ali treća, najmlađa, zbunjena.
”A zašto ti njoj 20, a ona tebi 5?”
”Pa jesi glupa, ja imam više para od nje, ne može ona dati isto, nije pošteno!”
To je to, pouzdan znak da idemo na istok grada, u zemlju pravih vrijednosti – Republiku Peščenicu. Tramvaj je zato otišao ravno i mala je ostala bez 20 kuna, ali dobro, šta se može.
Dva do Žitnjaka
”Jel’ treba putovnica za Peščenicu?” jedna je od najizlizanijih zagrebačkih fora. Naše granice, Heinzelova, Držićeva i Zvonimirova su utopijski otvorene i može ih prelaziti tko god želi. Kao općina, Peščenica – Žitnjak (službeno) obuhvaća i poluurbani Kozari Bok, Kozare Puteve, Vukomerec i Ivanju Reku. U tom slučaju treba samo malo jači ZET pokaz.
Moja obitelj došla je u Ivanju Reku iz Vojvodine ratne 1994. godine. Miroljubivi Vojvođani šalili su se kako njihova regrutacija nema smisla (”Pa nemojte nas slati, mi ćemo se odmah pomiriti”), no rat nema smisla za humor i panonsku multikulturalnost pa je bilo pametnije spakirati kofere. Na tada goloj i blatnoj periferiji Zagreba oko 1500 izbjeglica (najviše iz BiH) podiglo je svoje nove domove. U našim sjećanjima ostalo je to mjesto dječje igre na neasfaltiranoj cesti, njuškanja oko sablasno napuštenog motela, šetnji uz zarasli nasip i prijateljstvima unatoč prvim naslućujućim razlikama koje su se manifestirale u čudnim naglascima i susjedovom psovanju Tita.
S vremenom selimo u pravi grad, novi Zagreb. Tu se priča hrvatski i govori kaj, žive neki purgeri i u našem stanu više ne svira Balašević. Iako ne čini pravdu gradu spomenuti samo taj segment, ipak je velik dio odrastanja post-ratnih 90-ih ostao u čuđenju spram agresivnih dječjih stavova i spoznaje da je tvoja rodna zemlja sada neka strana i neprijateljska.
Na bratovo i moje veselje, nakon 10 godina vratili smo se ponovno u Ivanju Reku i kupili stan u glavnoj mahali: Peščenici. U neformalnim druženjima u školskom busu po prvi puta uočavam razlike među nama klincima koji smo skupa odrastali. Jasno je tko je Bosanac, tko je Rom, tko je s Peščenice a tko putuje iz Ivanje Reke. No, to nije bila tema – možda su baš zbog te kolektivne ”drugosti” spram grada ovdje takve razlike bile manje bitne a kvartovska solidarnost jača.
”Ne čini ti se, ljudi su ovdje baš nekako neprijetvorni i jednostavni, i ovdje stvarno postoji dobar međususjedski odnos”, slaže se susjeda Tihana. ”Vjerojatno je tako i u ostalim starim zagrebačkim kvartovima, no pošto smo malo šarenija ekipa, to više dolazi do izražaja.”
Čovjek se kaže Rom
”Za sve logoraše danas je služena misa, a logoraši ističu: nitko za to nije odgovarao. Naše institucije tu su zakazale”, čuje se glas reporterke s televizije uz zvuk krčkanja paprike u kuhinji i kiše koja udara po limenoj nadstrešnici.
Sjedim u dnevnom boravku Alije Mešića, predsjednika Udruge Roma Zagreba i Zagrebačke županije. Na stolu rasuti duhan i sto tuba cigareta, prastari oglasnik rabljenih automobila i kutije lijekova – hygge Peščenica. Žrtve, branitelji, sveta misa, imena, brojevi, odjekuju bučno s ekrana.
Za pitanje o ulozi Roma u Domovinskom ratu nikad nije prikladno vrijeme. Značilo bi to ili skrenuti pozornost s ”pravih” žrtava ili zanemariti dodatnu romsku marginaliziranost tvrdnjama o univerzalnoj patnji svih sudionika. Zahvaljujući hrvatskoj papirologiji i romskom nedostatku iste broj ”njihovih” branitelja i humanitaraca još uvijek nije precizno određen. Mešić kaže: 1720. Što od toga ima narod koji nikad nije ratovao pod svojom zastavom?
“Zahvalnica ova, zahvalnica ona, priznanje za žrtvovanje i doprinos, lijepe riječi… I što s tim. Za njih smo uvijek, i dalje samo cigani. Nema pravde, kradu vlastitu državu i same sebe.”
No, to su problemi koje dijele s ostatkom države. Rat je ionako gotov, okrenuli su se mladima. U kvartovskoj Udruzi Roma nalaze se informatička škola (”Ni u Saboru nisu imali kompjutere kad smo ih mi imali”, ponosno ističe) i igraonice za djecu. Djeluju već skoro 30 godina i bilo mi je drago čuti da i dalje okupljaju klince, godinama nakon što sam ih prvi put gledala kako zajedno uče u klupama.
Na pitanje ”Od kud vas toliko baš na Peščenici?” Alija odgovara: ”Ovdje nismo getoizirani. Prođi od Volovčice do mene, imaš 420 naših kuća. Živim ovdje 70 godina i ne bih promijenio općinu, a kamoli više od toga. Lijepo je živjeti ovdje, sa svima se dobro slažemo.” Ističe, između ostalog: ”Ljudi ovdje pokupe naš jezik, ne šalim se! Majstor neki dan bio kod mene, ne poznajem ga, ali išao je s mojim sinom u školu i eno ga, priča romski kao i ja!”
Jedan drugi oblik bratstva prokazan je kad je ovih dana izašla vijest o uhićenju ”kralja Roma” i predsjednika Unije Roma Hrvatske iz Kozari Boka. Izgleda da je osim navedenog također bio kralj skupine koja je krivotvorila dokumente mafijašima i nesretnik koji mi je uništio lijepu priču s kvarta. Reporter je završio prilog u ”kako to” maniri, da su se bratski povezali hrvatski Romi, policajci, srpski i crnogorski mafijaši. Izgleda da u novinarskoj struci ne znaju šta je novac, te da susjedna Hrvatska ne zna za peščenički moto nastao u parlamentu naše Republike, Hampijevoj autopraoni: Smrt fašizmu, lova narodu.
Noćna mora, to ste vi
Upravo taj drugi, stvarniji Zagreb prikazao je putopisac, TV voditelj i samoproglašeni predsjednik tzv. Republike Peščenice, Željko Malnar kad je pokrenuo emisiju Noćna mora. Nakon studija novinarstva, putovanja i reportaža diljem svijeta, pobranih svjetskih nagrada i plemenskih titula, odlučio se vratiti onom jednostavnom i iskonskom. Mi ostali provodili smo besane noći uz OTV i peščeničke antiheroje, ministra obrane Ševu, policajca bracu Cigana, ministra za moral i čudoređe Tarzana, plesača Lakija i scenarije koje ni Bog ne može objasniti.
Vulgarna i politički nekorektna, Noćna mora je u vremenima kolektivne opsesije čistunstvom i nacijom pod tuđmanovskom demokracijom, predstavljala prozor u stražnje dvorište: surovu novu hrvatsku realnost, ogledalo u koje se nismo htjeli pogledati.
Samo sjedeći pred ekranima u trošnom studiju na jeftinim stolcima, klimavi od Badelovog konjaka, do ranih jutarnjih sati razglabao je peščenički probisvijet o gorućim temama i o glupostima. U goste su im dolazili ekscentrici od Dennisa Rodmana do Ljube Ćesića Rojsa i nitko nije ostajao pošteđen uvreda – što gledatelja telefonski, što njih samih u studiju međusobno. Ništa nije bilo sveto, pa ni sam predsjednik. Vlastiti ga je čovjek, braco Cigan, rado podsjećao kako su njegove pretenciozne pokušaje da oživi puteve Aleksandra Makedonskog cigani odavno prešli, pa stoga njegova intelektualna piskaranja nikoga ne zanimaju. Ne bih imala srca tako pljunuti na Predsjednika ali bih tvrdila da scena u kojoj Mamić i Laki zaplešu na Baretov Put ka sreći govori o sreći bolje nego što će Žižek i Peterson ikada moći, a stari Ševa je u svojim naizgled nebuloznim monolozima najtočnije sročio duh emisije: Mi ne živimo od televizije, televizija živi od nas.
Dok je Malnar ljubovao Istok, neke druge je isti taj crveni pasoš vodio na Zapad. Poznata priča. Nakon rata potonji se vraćaju ”s pošteno zarađenim kapitalom”, u pozicije iz kojih su diktiraju novu stvarnost i vrijednosti. Raja koja je u toj utrci posrnula, sada je bila meta u koje su novokomponirani Hrvati i uštogljeni malograđani mogli s gađenjem uprijeti prstom. Takvi nisu nikada mogli shvatiti riječi i ponos nekoga poput Malnara kad kaže:
”Mogao sam se nakrasti devedesetih, imao sam političkih veza. Ali umjesto toga, sada sjedim ovdje kao kreten u 5 ujutro dok me vi zovete i vrijeđate. Nema veze, barem sam ostao. Svi oni šoferi koji su postali generali i priučeni pomoćnici posluživanja, misle da su vječni, ali nismo mi tako glupi i primitivni da nam takvi vode živote.”
Hrvatska duša
Na kraju su nam glupi i primitivni ipak zavladali životima. Spomenici tom vodstvu na svakom koraku u obliku polupraznih pogona, nekadašnjih skladišta, bivših tvornica u stečaju (ta lijepa zemljišta) i onih koje se još nekako drže. Tvornica akumulatora Munja sporila se godinama s državom za odštetu zbog štete za vrijeme plinske krize. Direktora Zagrebačkih transporta dopala je zatvorska kazna za pronevjeru i malverzacije (kasnije smanjena zbog lošeg zdravlja). Radnici i radnice tekstilne tvrtke Naprijed odrađivali su neplaćene subote prije konačnog kraha. U stečaju su otišle i Tvornica laboratorijske opreme i stakla i Zagrepčanka. Među zadnjima, radnici DIOKI-ja su nam se prije sedam godina usred štrajka obratili uz vapaj: ”Proširite vijest, vi mladi. Moramo se solidarizirati.” To je, naravno, bilo nešto što smo i htjeli čuti – ranije. Svatko brine tek kad pod njim počne gorjeti.
Spomenici vodstvu i u novim nazivima, novoj realnosti, novoj povijesti. Utrka u ideološkim čistkama znala je biti tako napeta da su se neki od delirija zapetljali sami o sebe. Tako na web stranici lokalne OŠ Petar Preradović piše da se ”stvaranjem hrvatske države počela stvarati i hrvatska škola”. Kasnije stoji da je škola osnovana 1968. Bila je naime potrebna jer su komunjare izgradile naselje i prugu pa je dolazilo sve više obitelji s djecom. Okolnosti su bile ovakve: ”Potiskivanje nacionalnog osjećaja među Hrvatima provodilo se sustavno tijekom desetljeća, a škola je za to bila najpogodnije područje. Usaditi ravnodušnost prema vlastitom narodu, njegovoj kulturi, povijesti i značaju najlakše se moglo provoditi među mladima.” Sreća pa su vremena indoktrinacije mladih prošla, no ostaje misterij kako je onda škola u doba satiranja nacionalnih osjećaja ”dobila ime po Petru Preradoviću, hrvatskom pjesniku i domoljubu”. Dalje: ”Završetkom Oluje prestaju i zadnje opasnosti za Zagreb i našu školu pa možemo opet slobodno disati i raditi kao i cijela nam domovina. Tijekom devedesetih škola zadobiva svoju pravu, hrvatsku dušu.” U prijevodu: ”Od tada se lagani pad broja učenika nastavlja sve do danas.”
Doduše, i pred mojom školom su srušili kip Marka Oreškovića kad su je preimenovali u OŠ Fran Krsto Frankopan, no barem se nisu ovako brukali. Prošetala sam krug oko nje i igrališta, iznenađena tišinom usred radnog tjedna. Nije bilo nikoga da igra nogomet ili makar puši iza škole, nitko nije zamišljeno zurio kroz prozor. Iza starih debelih zastora mrak u učionicama. Došla sam pred ulaz misleći kako ću možda sresti barem poznato lice portira ili čistačice, no dočekala me samo hladna obavijest: ŠTRAJK.
Otpor
U takvom kvartovskom ringu jedno ime začuđujuće dugo stoji. Na pročelju knjižnice S. S. Kranjčevića, diskretnom bojom i štamparskim fontom citat: ”Gangsterska” kultura i hollywoodski filmovi su prvi korak prema visokoj kulturi. Glavom i brkovima, Edvard Kardelj.
”Imali smo i pozitivnih i negativnih reakcija”, objašnjava knjižničarka Jadranka. ”To je bio dio projekta slovenskog umjetnika. Napisali smo to perivim bojama, trebalo se isprati s vremenom, ali eto, nije. Ostao je.”
”Ljude provocira njegovo ime, ali zanimljivo je značenje rečenice”, dodaje Irena Bekić, knjižničarka i likovna kritičarka. ”On je to izgovorio na jednom kongresu KPJ 1950-ih kako bi pred Rusima pokazao zaokret politike prema Americi. Rečenica je apsurdna i smješna, no u današnjoj situaciji možemo se zapitati koliko je današnja kultura gangsterska.”
Upala sam baš slučajno u njihov razgovor o idejama za iduću manifestaciju u knjižnici pri čemu bi lajt motiv bio suradnja s lokalnom zajednicom.
”Nama su naši korisnici stvarno vjerni i privrženi, tu je uvijek domaća atmosfera i stvari su nekako stabilne. Nema nas količinski puno jer naselje ne raste, ne grade se nove zgrade i otuda djelomično ta povezanost”, objašnjava Jadranka. Irena se slaže i ističe: ”Na Peščenici postoji izražena koherencija, kao da je javni život strukturiraniji”. Mislim si, kad to tvrdi netko s Trešnjevke, onda stvarno nisam subjektivna. ”Određuje nas naravno i naša pozicija: mi smo kao knjižnica otvoreni, prostor je u staklima, na ulici smo, na sjecištu puteva do općine, škole, ambulante, vrtića… Svi smo u istoj liniji, što je bitno jer imate knjižnice koje su puno veće ali su na kat pa se aktivnosti nekako rasplinu. Suradnje koje imamo gradili smo godinama i uspjele su se lijepo održati.”
Trud se prepoznaje, što je simbolično u svom projektu prikazao jedan mladi student. Zaustavljajući stanovnike kvarta na cesti pitao bi ih za smjer knjižnice. Ono što je zapravo ispitivao bilo je opadaju li svjesnost i znanje o knjižnici s fizičkom udaljenosti od nje. Pokazalo se da ne, jer bi svi ispitanici stali i uz ”Naravno” s osmijehom objasnili kako se dolazi do knjižnice.
Ovdje u toplini drvenih polica i knjiga, uz stolove za kojima kao u izlogu samci čitaju knjige i roditelje koji na ulazu otresaju kišobrane i dječje kabanice, smiruje me misao da duh kvarta živi. To se uostalom vidi i s ulice, u uvijek nekim događanjima i najavama na tzv. Galeriji Prozori. Na papiru predbilježbi za naredna događanja – predstavljanje knjiga, glazba i radionice pojedinih zemalja, u ovom trenutku Indije – vidim potpis moje mame. Ne znam kakve je veze ikad imala s Indijom, ali znam da je odnos s knjižnicom svetinja.
”Surađivali smo s dečkima iz beogradskog ŠKART-a gdje su njihova djeca dolazila nama držati dramske radionice, Ljubica Letinić je radila predstavu s romskim đacima iz Kutine što je bila prilika za inače marginaliziranu djecu da se izraze kroz kazalište, već godinama imamo Romsku zbirku od preko stotinu knjiga, u našim aktivnostima priključuje nam se i Mario Kovač… Na Peščenici djeluje i poznati Kulturni centar Peščenica – KNAP. Mi smo doduše manji, ali se trudimo ponuditi što više možemo,” objašnjava Irena.
”Tu je i naš Željko koji svake srijede pjeva i svira gitaru s djecom”, pokazuju na dječji odjel. ”Sada je došlo vrijeme kada oni klinci koje je on nekad podučavao glazbi dovode svoju djecu.”
Malo para, puno muzike
”Mene vrijeđa što živim u vašem vremenu, vas koji mene gledate. Vi ste meni uvreda. Ali se rodila jedna nova generacija na moju filozofiju, koja će vas udarati u glavu. Pa je poslušajte ako imate muda.” (Željko Malnar)
Mnogo toga se promijenilo od kad smo 12. srpnja 2013. na zagrebačkom Mirogoju otpratili našeg predsjednika na njegovo posljednje putovanje. Napustio nas je i Ševa, a sve je manje i Badelovog konjaka a.k.a. ”mirogojčeka”. Godine 2019., u još jednoj zimi hrvatske demokracije odvijaju se predsjednički izbori. Dobro kotirajući kandidat kojeg je na američkoj turi zaobišla regrutacija poručuje kako rat ipak nije gotov, a predsjednica koja je za vrijeme jogurt-frei Jugoslavije odlazila na studentsku razmjenu u SAD danas priča o Željeznoj zavjesi i pjeva ”Krist jednom stade na žalu”.
U jednoj blagdanskoj epizodi Noćne more, pred kraj života, Ševa je priznao Malnaru kako je svoju karticu za pučku kuhinju poklonio drugom čovjeku. Naslonjen u studijskom stolcu pred kamerama u ofucanom starom džemperu zagledao se tada u pod i uzdahnuo: ”Prije je Božić bio ljepši.”
Mnogo je predrasuda o Peščenici i neke su možda utemeljene. Mnogo je onih koji bi radije živjeli u hoch iluzijama i gadljivih na ono čemu ništa ljudsko nije strano. No, između države u kojoj je Kolinda predsjednica i one u kojoj je Ševa ministar obrane, dvojbe nema. Na kraju Planinske ulice u kojoj smo se unatoč svemu znali barem dobro zabavljati, grafit u inat: Pantovčak jučer, Peščenica danas.
