Malo je reći da nas se Korčula dojmila svojim tirkiznim lagunama i šumama, te da nam, pišući ovo u tmurnom Zagrebu, nedostaju ugodan maestral, najmekše ć koje smo ikad čuli, gostoljubivi domaćini i mačke, Oliverove pjesme koje dopiru iz kafića uz more…
A još je teže sažeti zanimljivosti koje smo o Korčuli otkrili i stvari koje smo vidjeli.
Pa ipak, pokušat ću ovdje objediniti barem dio. Nakon prvog djela u kojem smo otkrili tajnu otočkog „crnila“, samozatajni egzotični vrt Foretić, Ulicu razmišljanja, tragove Marka Pola, otok jelena Badiju, vampirske priče s groblja te škotskog James Bonda, evo i drugog dijela.
Što se tiče ostalih nastavaka, nešto valja ostaviti i za daljnja istraživanja 😊
- 1. Motika kojom su Korčulani gradili Sueski kanal
- 2. Blatski humor nasmijava do Australije
- 3. Stari čempres i lipe pod kojima su rođeni svima znani stihovi
- 4. Kalendarske konfuzije: otok na kojem nema mjeseca lipnja
- 5. Korčula, otok koji slavi pola Nove godine
- 6. Kad more ode: Korčula nije uvijek bila otok
- 7. Vela spila: Gdje su Velolučani iskopali babu i didu
- 8. Vela Luka i mozaik: Trijumf umjetnosti nad političkim podjelama
- 9. Danijel Dragojević: Dobri duh Korčule
- 10. Otok glazbe i poznatih glazbenika: „Velu Luku mala ne zaboravi…“
1. Motika kojom su Korčulani gradili Sueski kanal
„Vidim lijepo drevno Blato, kojeg napuštaju njegova djeca, jedni od nevolje, drugi od dosade, treći od vizija tuđeg, „velikog svijeta“, koji ih mami i vara, odvodi u nepoznatu i u goru, težu mizeriju i dramu…“
Šime Vučetić, dnevnički zapisi
Poznata priča, zbog koje je u Imotskom svojevremeno podignut i Zid plača. Naša blatska domaćica Vesela nadodaje kako je triput više Blaćana u Sydneyu u Australiji nego u Blatu na Korčuli.
Već sam pisala o Etno kući Barilo u Blatu, otočkoj priči o našim ljudima u jednom vremenu. Osim brojnih uspomena na Blaćane kojih danas tri puta više živi u Australiji nego u Blatu, etno zbirka Barilo čuva i jedan „suvenir“ iz Egipta.
Sjećanje je to na teške dane sredinom 19. stoljeća kad su naši ljudi odlazili na jug, sudjelovati u veličanstvenom projektu – gradnji jednog od najvažnijih prometnih puteva svijeta, Sueskog kanala.
Jedan povratnik je sa sobom na Korčulu donio i motiku kojom je građen Sueski kanal. Teški uvjeti odredili su i ovu skromnu uspomenu – simbol svega što je radnik, kao u pjesmi, u tuđini imao: srce, ruke, lopatu.
2. Blatski humor nasmijava do Australije
Po užanci od našega mista, va se rugat sobom i drugima.
stihovi blatske pjesnikinje Nade Loje
Posmihure oduvik smo bili, zato nesmi ni’ko da se jidi.
Tugu i bol vrzimo u profunat, a su smihon napunimo stumak.
Politiku pustimo na bandu, a ćapajmo piće i bevandu.
Povijest ih je udarala poput divljih valova na moru, no Blaćani su puni duha i kroz teške periode prolazili s osmijehom. „Vodimo se onom uzrečicom: Ako se nečemu možeš smijati, možeš to i preživjeti“, poručuju.
„Civilna društva odlučuju o onome o čemu ih nitko ne pita“ ili „Država u kojoj se ništa ne može napraviti bez veze, bezvezna je država“ – samo su neke od mudrosti koje možete čuti u Blatu posjetite li domaći festival Dani smiha.
Aforizmi, šansone i tzv. ćehlice, humoristične pričice, sasvim spontano postali su zaštitni znakovi malog mjesta.
Blato je domaćin i međunarodnih susreta karikaturista, a pogledate li karikature uočit ćete ponegdje domaća prezimena, a australske adrese.
Milo mi je vidjeti da je otočki humor očuvan, i da se širi dalje, preko mora. Naročito u svijetu čiju su duhovitost izjele plitkost i vulgarnost, pa ju još uškopila politička korektnost, pravo je osvježenje osjetiti lakoću pučkog humora.
On je odraz okolnosti koje su stvarale čovjeka, tjeravši ga da razmišlja, kombinira, propituje, pa i provocira. Inovativan je, višeslojan, maštovit, ubada u neočekivano mjesto… A srećom, ne morate nužno posjetiti festival u Blatu da biste ga doživjeli. Samo prošećite glavnom ulicom na kojoj veseli penzioneri bacaju fore s klupica. Možda dobijete i neku personaliziranu, samo za sebe… 😀
3. Stari čempres i lipe pod kojima su rođeni svima znani stihovi
Doprinos priči s početka, onoj o zelenom i šumovitom otoku, jest očaravajuća aleja čempresa nedaleko od grada Korčule. Posađena je uz stepenište koje vodi prema vrhu Glavica davne 1709. godine. No, još stariji od njih je čempres pred crkvom u Čari, koji spada među najstarije u Europi.
U malom mjestu Blato nalazi se pak druga najdulja avenija lipa u Europi. Razmišljam kako su vjerojatno bile inspiracija za memoare „Lipe cvatu kad je lipanj“, Momčila Popadića „Mome“. Njegovu knjigu “Živit u strpjenstvu ili Momo zašto se kriviš” Miljenko Jergović opisao je kao jednu od najtužnijih knjiga naših suvremenih književnosti.
Bio je novinar Slobodne Dalmacije, putopisac i stihopisac, dio južnjačke estrade i jedan od glasova mora, zajedno s Oliverom, Miljenkom Smojom, Gibonnijem… Njegova supruga Tonka (upravo ona Tonka iz pjesme Novih Fosila!) priča kako je „Blato za njega bilo strašno važno“, te kako je „sanjao povratak na Korčulu, svoj maslenik i bavljenje poljoprivredom“.
Momo je umro sa svega 44 godine ne dočekavši svoje maslenike, no njegove lipe i pjesme žive dalje. Ako vam i dalje ne zvoni njegovo ime, pročitajte ove stihove koje je – između brojnih drugih – napisao. Shvatit ćete da ste ih i sami pjevali, i shvatit ćete koja je veličina bio Momo iz Blata…
Oprosti mi, pape, sve te grube riči
i moj život sada na tvoj život sliči
Oprosti mi, pape, sad razumin tebe
gledan tvoju sliku, gledajući sebe…
Tek sam kasnije saznala da sam prošla pored njegove kuće, ne znajući to. Naime, dok sam fotografirala ovu, sa skulpturama i bugenvilijama, njegova mi je bila iza leđa 🙂 Pa ako se zateknete u Blatu, sjetite ga se pod lipama i smokvama u ulici broj 85.
4. Kalendarske konfuzije: otok na kojem nema mjeseca lipnja
Prije nego čitatelju ispadnu oči pri pomisli „kad sam ja onda rezervirao apartman, jesam li uopće?“, napomenimo da Korčula prati službeni kalendar kao i ostatak Hrvatske 😀
No, povijest žetvene tradicije na zapadnom dijelu Korčule otkriva jednu zanimljivost, a to je da su Korčulani u praksi jednostavno preskočili mjesec lipanj. Tonko Barčot u tekstu „Litos nam se rodila šenica…“ objašnjava kako je do toga došlo.
Žetva se vršila na ljeto, normalno. Mjesec srpanj, koji je ime dobio po srpu za žetvu, upućuje na period u kojem se odvija žetva. Normalno, ali ne i ovdje. Na zapadnom dijelu Korčule žetva se, zbog vrućih ljeta, žetva odvijala u lipnju. Pa tako lipanj zapravo nosi ime srpanj, a srpanj se zove linšćak.
Teorija je jedno, a praksa je drugo, kao i uvijek 🙂
5. Korčula, otok koji slavi pola Nove godine
Da su Korčulani praktični ljudi koji će pretumbati kalendar kako njima paše, potvrđuje i činjenica da se ovdje slavi pola Nove godine. Ako povoda za slavlje nema, napravit će se!
Tako se na Korčuli već 20 godina, svakog 30. lipnja, slavi pola nove godine. Tradiciju je pokrenula korčulanska karnevalska udruga Bonkulovići, pa se i proslava obilježava karnevalskim plesom. U njoj prisustvuju karnevalske grupe iz cijelog svijeta, a proslava se odvija uz glazbu na ulici, roštilj, odbrojavanje do ponoći i veličanstveni vatromet. Evo kako je to izgledalo 2013. kada su povodom ulaska Hrvatske u EU stigli bogati šeici, Angela Merkel i delegacija Starship Enterprise 😀
Dok se mi čudimo Australcima koji slave Božić i Novu godinu u badićima, a i oni vjerojatno nama – Korčulani imaju obje verzije. I sad nakon ove pomutnje u kojoj je lipanj srpanj, a novogodišnje fešte odvijaju se i usred ljeta, ostaje pitanje: kada su prave maškare na Korčuli?
Pa u veljači, kad bi bile? Svašta 😀
6. Kad more ode: Korčula nije uvijek bila otok
Da, mnogo toga je nekad bilo drugačije, pogotovo ako se vratimo milijune godine unatrag, u ledeno doba. Korčula nije iznimka, no zgodno je promijeniti perspektivu i zamisliti kako je svijet izgledao na primjeru samo vlastitog dvorišta. Znati da ovo sada nije jedina opcija, i nije zauvijek. Pogotovo u današnje vrijeme usred burnih rasprava o klimatskim promjenama.
Mediteran nije imao izlaz na Atlantski ocean, Crno more pak nije imalo prolaz u Mediteran. Alpe su bile pod ledom, a do Italije se moglo pješke – popreko iz Zadra. Jadransko more bilo je toliko povučeno na jug i udaljeno od naših otoka, da je Korčula bila gora kraj koje je tekla Neretva.
Vela Luka i grad Korčula bili su tek mjesta na kopnu s dobrim pogledom. Kasnije je razina mora ipak porasla, Korčula je postala otok, njene brojne špilje postale su podvodne… No jedna je ostala u visinama, velikodušno dostupna svima 🙂
7. Vela spila: Gdje su Velolučani iskopali babu i didu
Vela spila, Vela špila, Vela špilja… Imena razna, dojmovi isti.
Dvoranskih je dimenzija, a natkriva ju prirodni kameni svod s dvije velike rupe u „stropu“. Kroz te otvore ulazi dnevna svijetlost dajući joj neku sakralnu notu. Kao da ste u crkvi prirode.
Posebnu čar daje joj gugutanje golubova koji svako malo prelijeću iz jedne udubine u drugu. Kao da i oni imaju svoje male špilje u zidovima.
U špilji ćete vidjeti i „arheološku sekciju“ gdje su pronađeni keramika, ognjišta, kosti, te čak i nekoliko ljudskih ukopa. Sve je kulminiralo u bizarnim novinskim naslovima: “Žrtvovana djeca u Veloj špilji” i “Velolučani iskopali babu i didu”.
Smiješna epizoda odvila se 1974., kada su mještani uočili neznanca koji se šunja po špilji i odmah ga drukali miliciji. Strpan je u stanicu, gdje je uspio dokazati svoju nevinost – naime, bio je to legendarni profesor Grga Novak koji je već istraživao brojne špilje. Ali, partija ima pravo: opreza nikad dosta!
Ovo je ipak jedna od značajnijih špilja Sredozemlja 😊
8. Vela Luka i mozaik: Trijumf umjetnosti nad političkim podjelama
Vela Luka je dom jednom od najdužih podnih mozaika svijeta, zbog čega nosi nadimak Luka Mozaika.
Projekt je počeo u napuštenoj tvornici Ambalaža u kojoj su umjetnici i entuzijasti pokrenuli radionicu izrade mozaika. No, priča o mozaiku i luci seže još dalje u prošlost.
Vesele 1968. godine u Veloj Luci održan je međunarodni susret likovnih umjetnika. Bio je to spoj istoka i zapada, mali trijumf umjetnosti nad političkim podjelama toga doba. Susret je nastavljen 1970. i 1972. godine, ujedinivši i druge talente: arhitekte, skladatelje, redatelje, slikare, glazbenike…
Prilikom susreta je nastalo 70 mozaika u javnom prostoru grada, od kojih je onaj zajednički ovjekovječen u mozaiku golubice s maslinovom grančicom.
Ono što mozaik čini univerzalno lijepim jest to što je lišen politike, religije i nacionalnih pojmova – umjesto toga, na mozaik-šetnici lukom dominiraju poruke ljubavi, mira, solidarnosti i ljepote u različitosti.
Sve to izradila je domaća, mala zajednica a svoj trag ostavili su i umjetnici iz gotovo četrdeset zemalja svijeta – pa za njega s ponosom možemo reći: svjetsko, a naše!
9. Danijel Dragojević: Dobri duh Korčule
Kako se približavamo kraju popisa, sve naslućuje na velikana koji još nije spomenut, a bilo bi neoprostivo otići iz Vela Luke bez pozdrava s njim. No, prije toga, spomenimo mu prezimenjaka.
Danijel Dragojević – ime je s kojim me je upoznala prijateljica, jedna od onih vjernih obožavatelja koji razgrabe njegove zbirke pjesama čim se pojave. „On ti skoro nigdje ne ide, ne daje nikakve intervjue, a jedina fotografija njega je ona s leđa dok trči od reportera“, čim vam ga netko tako najavi, znate da obećava.
Njegova inspiracija je svijet koji nas okružuje: ljeto, djeca na cesti, šalica kave, ptice u letu, palube brodova… No, način na koji ih promatra je tako mio i onozemaljski da vam postane drago što zapravo i ne znate tko je doista Danijel Dragojević, dobri duh Vela Luke.
Ne sakupljati, ništa ne sakupljati! Čitam, jedan kapetan iz Splita tridesetak godina s različitih strana svijeta donosio je praćke (raznovrsne, maštovite, lijepe) i sada su one u njegovu stanu, izvan mjesta na kojima su napravljene i gdje su imale svoje ruke, oči, ratoborne, lovačke i druge radosti, daleko od sebe, daleko od svega, mrtve, ubijene, razoružane, same kao suhe kosti, s nečujnim zvukom očaja.
XXZ Magazin, Iz zbirke „Negdje“ (Fraktura, 2013)
10. Otok glazbe i poznatih glazbenika: „Velu Luku mala ne zaboravi…“
Vela Luka i Korčula podarile su nam naše najdraže mediteranske himne. Štoviše, izvorni stih pjesme „Skitnica“ originalno išao ovako: „Više volim Blato, nego Velu Luku“. Zlatko Gall piše kako je to bila interna doskočica tekstopisca Momčila Popadića-Popa, te duhoviti komentar na račun trajnih nadmudrivanja i suparništva Vele Luke i Blata.
Opjevala ju je Velalučanka Jasna Zlokić, a njena otočka zemljakinja bila je i Meri Cetinić. S Korčule dolaze i klapa Kumpanja te glazbenik Lvky, a od zelenog otoka opraštamo se uz legendu jadranskih skalina.
Oliver Dragojević podrijetlom je iz Vela Luke – nju je opjevao, u njoj je i pokopan. I premda nas je napustio 29. srpnja 2018. godine, iz kafića i konoba duž rive i kamenih uličica i dalje dopire njegov glas, kao da nikad nije otišao.
„Doć ću opet draga, budi sa mnom sretna ti,
Znaj da će nas naša prošla ljubav čekati.
Kad ja vidin modro more i zelene borove
Zakantat ću ovu pismu za tebe.Za Mrkinte i zale, za nas Osjak i vale,
Velu Luku mala ne zaboravi.“
