Malo je reći da nas se Korčula dojmila svojim tirkiznim lagunama i šumama, bogatom poviješću i slatkim detaljima, te da nam, pišući ovo u tmurnom Zagrebu, nedostaju ugodan maestral, najmekše ć koje smo ikad čuli, gostoljubivi domaćini i mačke, Oliverove pjesme koje dopiru iz kafića uz more…
A još je teže sažeti zanimljivosti koje smo o Korčuli otkrili i stvari koje smo vidjeli. Pa ipak, pokušat ću ovdje objediniti barem dio, u dva nastavka. Drugi dio možete pročitati ovdje, a što se tiče ostalih dijelova – nešto valja ostaviti i za daljnja istraživanja 🙂
- 1. Crni otok: crn, a poznat po zelenilu i bijelom kamenu
- 2. Egzotični vrt Foretić: Oaza skrivena od pogleda
- 3. Riblji tlocrt: Grad nalik nijednom drugom
- 4. Ulica razmišljanja i Korčulanska ljetna škola
- 5. Marko Polo: Čovjek čije je knjige čitao Kolumbo
- 6. Renesansni ples s mačevima i danas zvecka ulicama
- 7. Badija, tirkizno-zeleni raj i otok jelena
- 8. Priče s groblja: Kako prepoznati vampire na Korčuli?
- 9. Škotski James Bond „žicao“ je nekretninu na Korčuli
- 10. Pogled s broda: More, dupini… i divlje svinje u vodi
1. Crni otok: crn, a poznat po zelenilu i bijelom kamenu
„Crni otok“ možda zvuči zlosutno, no zapravo je kompliment. Antičko ime Korkyra melaina, Crna Korčula, dobila je zahvaljujući gustim šumama i crnim hridima na obalama.
Sa 61% površine obrasle šumom i makijom, Korčula je jedan od najpošumljenijih otoka Jadrana. Vozeći se uzduž i poprijeko, čovjek jedva da vidi gole stijene i krš – sva je u zelenilu.
A opet, poznata je po bijelom kamenu: pjesnici prije Krista su spominjali bijeli kamen korčulanskog otočja, a naročito se cijenio vrnički kamen. Ne morate do Vrnika da biste ga vidjeli (kamenoklesarstvo ionako više nije razvijeno kao nekad) – Dalibor Foretić u tekstu „Kamen na čekanju“ piše kako ćete ga vidjeti na Stradunu i zgradama Dubrovnika, Šibenika i Zadra, bivšem zagrebačkom Domu JNA, Kineskom paviljonu na Velesajmu, Otvorenom sveučilištu i parlamentu u Budimpešti…
2. Egzotični vrt Foretić: Oaza skrivena od pogleda
Kad već spominjemo Foretiće, spomenimo i „skriveni“ vrt Foretić u gradu Korčuli. Nije baš razvikana atrakcija, a nije ga lako ni uočiti – to je unutarnje dvorište zgrade koja izvana djeluje ista kao i druge.
Zgrada i vrt Foretić pripadali su uglednoj građanskoj obitelji Foretić koja se istaknula u brodogradnji, pomorstvu i klesarstvu. Vrt je podignut u 18. stoljeću, a zaštićen je kao spomenik parkovne arhitekture 1963. godine. Barokna arhitektura, freske u haustoru, terase zelenila, ornamenti, skulpture, kapelica… – nostalgični su svjedoci jednog vremena.
Danas više nije tako njegovan i samo je sjena nekadašnje raskoši, no ipak je zadržao svoju čar, romantiku, egzotiku. Kao kad gledate stare kolonijalne zgrade na Kubi… A ova oaza samo je uvod u korčulansku gradnju koja bi mogla postati UNESCO-v štićenik…
3. Riblji tlocrt: Grad nalik nijednom drugom
Najveći gradovi Korčule smjestili su se svaki na svom kraju – Vela Luka na zapadu, Korčula na istoku. I dok se Vela Luka prolila duž obale, stari grad Korčula stisnuo se u zidine na poluotočiću pod okriljem Pelješca.
Tlocrt Korčule nalikuje na riblju kost – glavna ulica prolazi sredinom, a sporedne se spuštaju prema obali. Mudro su postavljene tako da s jedne strane propuštaju ugodan povjetarac, a s druge štite od bure i jakih kiša.
Masivne kule i zidine, Morska i Kopnena vrata koja vode u grad, staze oko poluotoka s kojih se možete baciti u kristalno more, unutarnji vrtovi bogati skulpturama i gotičkim ornamentima, kamene palače i kuće, među kojima i ona u kojoj je navodno živio Marko Polo…
Sve to slutilo je na status UNESCO-ve svjetske baštine. UNESCO ističe kako polovica stare jezgre potječe iz 15. i 16. stoljeća, 85% građevina smatra se vrlo dobro ili dobro očuvanim, a plan grada teško se može usporediti s kojim drugim europskim gradom. Za sada strpljivo čekamo na popisu kandidata a dok UNESCO razmišlja, pitamo se znaju li da grad ima mjesto i za to?
4. Ulica razmišljanja i Korčulanska ljetna škola
Ulica dobrotvornosti u staroj jezgri Korčule jedina je koja nema stube, pa se u njoj neometano može šetati gore dolje zadubljen u misli. Korčulani ju stoga među sobom zovu Ulicom filozofa, Ulicom razmišljanja…
Možda su baš taj južnjački slatki život i izoliranost od ostatka svijeta pogodovali rođenju Korčulanske ljetne škole 1960-ih. Što god mislili o marksizmima i -izmima, ne može se poreći relevantnost ove nedogmatske struje u društvenim znanostima svoga doba. Praxis-filozofi i pripadnici Korčulanske ljetne škole privukli su pozornost i autora slavne Frankfurtske škole, a upravo je Korčula bila mjesto spajanja kontakata: od Herberta Marcusea do Jurgena Habermasa.
Jedino je Adorno cinično odgovorio da je filozofija na Mediteranu umrla prije dvije tisuće godina, te da je ostao samo turizam. Misao za razmišljanje!
5. Marko Polo: Čovjek čije je knjige čitao Kolumbo
„Marko!“, viče jedan. „Polo!“, odgovara drugi. Znate tu američku foru? Riječ je o svojevrsnoj igri lovice u bazenu, u kojoj lovac ima povez preko očiju i viče Marko, dok drugi odgovaraju Polo. Pomoću njihovih odgovora, tj. po zvuku, lovac pokušava locirati gdje se ostali nalaze i uloviti ih.
Otkud baš Marko Polo? Kako je ime slavnog srednjovjekovnog putnika Dalekim istokom stiglo sve do Divljeg zapada? Legenda kaže da je igra nastala od vjerovanja da Marko Polo većinu vremena nije znao gdje ide.
Dobro, sigurno nije imao GPS i sve što je vidio na svojim putovanjima bilo mu je novo i nevjerojatno. Daleka Azija, afganistanske planine, pustinja Takla Makan, mongolski dvor, tatarski običaji, papirnati novac, ljudi koji hodaju goli, „prugasti lavovi“ (bengalski tigrovi), jednorozi (nosorozi)… – njegovi putopisi u Europu su donijeli nevjerojatna saznanja.
Neki su ga čak optuživali da je sve izmislio. Da mu ljudi neće vjerovati je i sam slutio, jer je na optužbe uzvratio rečenicom: „Nisam ispričao ni polovicu onoga što sam vidio.“
Inače, kada je krenuo u pohod na Indiju, Kolumbo je čitao upravo Polovu knjigu. Naravno, Kolumbo je negdje krivo skrenuo, završio u Americi i tu je začeta akutna nesnalažljivost Amerikanaca na karti svijeta. Bitno da se oni igraju slijepca vičući Marko Polo… 😀
Kada se postavi pitanje odakle je točno Marko Polo, povjesničari su i sami poput likova u bazenu s povezom na očima, koji tapkaju za dokazima. Možda je s Korčule, možda s Venecije. No, sigurno je da je obitelj Polo podrijetlom iz Dalmacije, da su živjeli u gradu Korčuli, da je Marko čak bio zatočen u korčulanskoj kuli…
U Korčuli možete obići kuću za koju se vjeruje da je u njoj živio te Muzej Marka Pola, a Turistička zajednica i druge organizacije svake godine organiziraju pravi spektakl: u luku uplovljava Marko Polo kao nekad kad se vraćao u Europu, i cijeli grad dobije srednjovjekovno ruho.
Također, krajem ljeta na moru možete gledati rekonstrukciju pomorske bitke u kojoj je zarobljen Marko Polo. Opet zamišljam vojnike tijekom bitke, popadale s palube u more, kako iz njega viču „Marko!“, dok drugi odgovaraju „Polo!“… 😀
6. Renesansni ples s mačevima i danas zvecka ulicama
Još jedna davna uspomena koja i danas zvecka korčulanskim ulicama jest renesansni ples s mačevima. Izvodili su se diljem Mediterana i Europe, no zanimljivo je da su na tako malom području poput Korčule očuvana čak dva različita tipa, sve do danas.
Lančani plesovi s mačevima koji podsjećaju na borbe protiv gusara zovu se kumpanije, a bojevni ples mačevima moreška. Njih je proučavala etnologinja Iva Niemčić. Osim opisa crne i bijele vojske koje se „sukobljavaju“ tijekom performansa, skrenula nam je posebnu pozornost na bulu – mladu djevojku, Korčulanku, kojoj bi pripala iznimna i doživotna čast uprizoriti ženu koja se bori i brani od osvajača.
Kada idete na Korčulu, provjerite i raspored događanja kod Turističke zajednice jer se predstave viteške igre Moreške održavaju tijekom ljeta čak dvaput tjedno.
7. Badija, tirkizno-zeleni raj i otok jelena
Kraj otoka Korčule nalazi se mali otočić Badija, idealan za poludnevni ili cjelodnevni izlet iz grada Korčule. Jest da je okružen tirkiznim morem, prepun zelenila šume i miran, stvoren za one koji žele intimu i privatnost u čistoj prirodi… No, njegova glavna atrakcija ipak su mali jeleni lopatari koji desetljećima ovdje žive, potpuno naviknuti na mediteranske uvjete (kao da je to teško…).
Više detalja o Badiji saznajte ovdje.
8. Priče s groblja: Kako prepoznati vampire na Korčuli?
Masovna histerija prodrmala je Europu u 18. stoljeću, a iza tog kaosa su stajali Balkanci sa svojim vjerovanjima u vampire. Vjerovanja u demone i duhove nalik vampirima postojala su još prije Krista, no ideja o vampiru kakvog danas poznajemo potekla je upravo iz balkanske narodne tradicije.
Kada je Austro-Ugarska osvojila ovaj dio Europe, obilo im se o glavu brzo. Službenici su bili zgroženi otkrićem prakse iskopavanja mrtvih kako bi se „ubilo vampira“, a prvi slučaj koji su zabilježili uključivao je imena Petar Blagojević i Miloš Čečar. O drugom, koji uključuje vampira Savu Savanovića, snimljen je i legendarni jugoslovenski horor Leptirica (1973.).
Nije trebalo dugo da se usred „doba prosvjetiteljstva“ Europom proširi histerija vampirskog praznovjerja, a habsburška carica Marija Terezija dobije živčani slom od vlastitog naroda, taman kada je konačno uspjela obuzdati progone vještica.
U tekstu „Vampiri u korčulanskom selu Žrnovo“ autori opisuju incident u kojem su seljani oskvrnuli groblje 1748. godine. Plan je bio došuljati se na groblje s kapelom sv. Vida usred noći, otvoriti grobove i željeznim kopljem probosti zloduhe tj. potencijalne vampire.
On je, kao i istraga provedena kasnije, izvršen samo do pola – no, zanimljivije je to što se vjerovanje u vampire održalo sve do današnjih dana. Stariji ljudi u nekim korčulanskim selima potvrđuju da to nije bio jedini „obračun“ s vampirima, a podijelili su i trik kako znati da li je mrtvac ustao iz groba. Na grobnu ploču stavite kuglicu (npr. male bademe), i ako ih ujutro ne nađete, mrtvac je očito ustajao iz groba.
Da se Marija Terezija okreće u grobu, ne moramo ni provjeravati 😀
9. Škotski James Bond „žicao“ je nekretninu na Korčuli
„Nekima se moj život činio kao dugački avanturistički odmor, u kojem raznosim utvrde u pustinjama ili padobranom uletavam u gerilske ratove, ulazim u zabranjene gradove… Uživao sam u tom uzbuđenju“, ovako je Sir Fitzroy Maclean sročio svoj životni poziv.
Zbog toga se dugo špekuliralo da je, između ostalih, poslužio kao inspiracija za James Bonda. Možda jest, možda nije, no definitivno je bio živopisna ličnost. Bio je konzervativni škotski vojnik, pisac i političar, a tako je i izgledao. Godine 1943. našao se u britanskoj misiji u Jugoslaviji, rame uz rame s Titom.
Mrzio je komuniste, ali još je više mrzio naciste. Slično je osjećao i Churchill koji mu je u pismu poručio: „Tvoj zadatak je samo otkriti tko ubija najviše Nijemaca, i predložiti kako da im pomognemo ubiti još više. Politika je sekundarna briga.“
Tako je škotski James Bond padobranom sletio u Bosnu, a potom produžio na Korčulu i Vis. Nakon što je proveo neko vrijeme s partizanima, u pismima je zabilježio pozitivne utiske. No, ostala je jedna briga – hoće li Jugoslavija nakon rata ostati pod šapama Sovjetskog Saveza?
„Planiraš li živjeti u Jugoslaviji nakon rata?“, upitao ga je Churchill. Maclean je odgovorio „ne“. „Ni ja. Onda dobro. Što manje brinemo o vlasti koju će uspostaviti, tim bolje. Neka sami odluče“, odgovorio je Churchill dok je Maclean promatrao Jadransko more, uvjeravajući se da je i britansko sasvim okej.
Kad je rat završio i kad se vratio u London, shvatio je da je britansko more bara i zatražio dozvolu da kupi kuću na Korčuli. Zbog zasluga u ratu, želja mu je ispunjena, te je svake godine provodio nekoliko mjeseci na Korčuli.
U zadnjim godinama života doživio je još jedan rat na Balkanu. Za Domovinskog rata zajedno sa svojom suprugom pomagao je u opskrbi Korčule zalihama i namirnicama. Umro je u ljeto 1996. godine, a zbog humanitarnog rada i zalaganja za hrvatsku neovisnost u svijetu, posthumno je odlikovan Redom kneza Branimira.
10. Pogled s broda: More, dupini… i divlje svinje u vodi
Korčulanski prometni znakovi svako malo upozoravaju vozače da pripaze na životinjice koje mogu pretrčati cestu, pa ćete tako vidjeti zečeve i divlje svinje – ako ništa, barem na znaku upozorenja. No ono što možda ne biste očekivali je da ćete neke od njih sresti i u moru. Niste samo vi dobar plivač i ljubitelj vode 😀
To dokazuje i video tri praščića u korčulanskoj ediciji. Mala družina plivala je između Hvara i Korčule, a nije ih omela ni ekipa s broda koja ih je snimila i vikala im „Alo!“.
Možda ovaj prizor nekima djeluje nevjerojatno, no divlje svinje nisu rijetkost u moru. Štoviše, dobri su plivači na duge staze, a najpoznatiji zabilježen rekorder je divlja svinja koja je 2013. godine preplivala 11 kilometara od Francuske do otočića Alderney. Inače, Hvar i Korčula su udaljeni oko 14 kilometara, pa tko zna koliko su daleko otplivala ova tri prijatelja.
